Piše: Slavko BASARA

Radovao sam se, i ne samo ja, svakom 29. novembru, a u životu sam ih, kao Dan Republike, imao samo 13.
Da li je mogao da bude bilo koji drugi broj?
Kod nas, u Podgrmeču, u palanačkom polju, za 29. su se „tukli“ krmci, budili smo se uz skiku i ropac, motorne pile i graju oko kuće na uranku.
Mi klinci, kraj zakrvavljenog snijega, čekali smo da „majstor“ na mengelama raspajsa „ranjenika“ kako bi dobili pušnjak koji smo brljali u lugu ispod kazana u kojem je bila ključala voda za šurenje čekinje. To su nam bili „baloni“ s kojima smo, igrajući se, lupali cilindre na lampama, fenjere, stakla na prozorima i vratima...
Taj, 29. je za nas bio sinonim dječije slobode i igre kada neko ubije dva, a neko tri ranjenika, a na sve strane prvo smrdi, onda miriše. Obično pred kraj radnog dana, kada se na topljenje stave čvarci, a drob priprema za kobasicu, na dječiji šarm i mladalačkom diplomatijom uvijek smo uspijevali da „ubijedimo“ nekoga da nam na ljeskovom oguljenom štapu naniže desetak ražnjića koji su se u „med pretvarali“.
Eh, tog vremena nikad više...
Sve te slike iz rodnog kraja ostale su samo kao uspomene na jedno vrijeme, jednu zemlju, nešto što će, zajedno s nama, izumirati i nestajati uz plač našeg Grmeča, svjedoka svih tih dešavanja u jednom društvu u kojem smo imali sve, a uvijek nam malo bilo.
Kao da nas je neko prokleo?!
Danas, sve to gore, nikome ne treba. Većini i ne nedostaje.
Bio sam prvačić, imao sedam ipo godina, bilo je to 1984. godine, kada sam položio zakletvu na Dan Republike:
„Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži danu riječ;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!“
Šta je u ovim riječima, koje smo ponavljali za nekim starijim ko ih je čitao, jedan sedmogodišnjak mogao da prepozna i shvati?
Polaganje pionirske zakletve smo, uglavnom shvatali, kao neku vrstu obavezne priredbe u našoj Osnovnoj školi „Simo Miljuš“, bez svijesti da smo se nečemu i nekome „zavjetovali“. To je, ipak, bila samo dječija priredba!
Kasnije, kada smo odrasli, shvatili smo, i nagledali se, svega suprotnog onome što smo izgovarali na 29. novembar, na Dan Republike, u priredbi čiji smo protagonisti bili!
Gazili smo sniježnim prtinama zakrvavljenih, ne krmećom već ljudskom krvlju. Poslije tih godina i velike zime i njihov proizvod snijeg nas sve manje posjećuju. Zaobilaze nas da kojim slučajem ne bi ostavljali tragove zasnovane na idolopoklonstvu i metaforičnom bratstvu i jedinstvu.
Sve se promijenilo. Iz korjena! Čak i sadržaj priredbi na jugoslovenskom prostoru.
Malo ko od nas danas uopšte i topi „izvorne“ čvarke od „ranjenika“ za koje sa sigurnošću znaš kako si ih hranio i kako su odrastali. Danas nam čvarci, pečenice, pršuti, kobasice i rebarcad stižu sa drugih kontinenata. U hladnjačama! Bez kapi krvi, obojeni hemikalijama.
To je nama naša „zakletva“ dala.
Spalili smo mnoga sela da im ni imena nismo znali. Bitno je da su lijepo gorjela, a njihovi dušmani divili se pucketanju vatre na krovovima i po kotarinama. Ubili smo prirodni izvor života, zatrali mnoga ognjišta da nismo ni svjesni šta smo uradili.
Gdje će, i kada, naši potomci imati priliku da „kire“ pušnjak po snijegu i verandama, ganjcima i štalama, osjete miris pare friških čvaraka koji plivaju u ključaloj masti nad vatrom, a ispod kaznja rumene ražnjiće okreću na motkama s velikom nestrpljivošću da ih pojedu? Kada će imati priliku da zavire u zadimljenu sušanu i poklopcom limenke odrežu komad pečenice ili pršuta?
Eeee, moj rođače...
Slike jednog djetinjstva i kraja neko je iz ladice prosuo po širokim njivama i šumama. Prvo sve to treba pokupiti, pa tek onda praviti album naše sreće i uspomena. Nezamislivo težak je to posao.
Istinski sam se, kao dječak, radovao svakom 29. Danu Republike! Imao sam svoje, jake, razloge.
Bilo je to u vremenu kada se pjevalo; „od Vardara pa do Triglava“. Sada se pjeva: „od istorijskog AVNOJ-a do izbjegličkog konvoja...“
Nekada se pjevalo: „Druže Tito mi ti se kunemo“, a ovaj refren zamijenio je sličan: „Druže Tito mi ti se koljemo“.
Sve je začinjeno: „od Vardara pa do Triglava, veliko se sranje odigrava...“
Elem, svima onima kojima je 29. novembar ostao u lijepom sjećanju, kojima nešto znači i koji ga i danas slave neka je srećan Dan Republike!
Ja sam, u međuvremenu, zajedno sa svim sunarodnicima, dobio prepolovljen Dan Republike. Od nekadašnjeg 29. 11. izgubio sam 2 i 1, dobio sam današnji, novi 9. 1.
A onaj stari, ostaće samo u sjećanjima i fragmentima zimskih dana podgrmečkog kraja koji ne slavi ni 29. 11, a nažalost, ni 9. 1.
Pod Grmečom dan za danom sviće, ali Republike više nema...
Isparila sa našim čvarcima.