Piše: Slavko Basara, novinar Sportskog Žurnala

Oživjela je reprezentacija Republike Srpske zahvaljujući ideji začetoj u Beogradu, koja je dobila podršku u Sarajevu, a dočekana sa oduševljenjem u Banjaluci. Oglasio se i Zagreb, kako je on to i naučio, naturajući se ispred svih – u oličenju hrvatskog trenera svih trenera – Miroslava Ćire Blaževića:
- U Banjaluci imam veliki broj prijatelja kao i svuda i siguran sam da bi nam se ambicije lako poklopile. Možda bi mi to bio i najveći izazov u karijeri. Svašta sam prošao, ali krenuti od nule i imati viziju da nešto stvoriš bio bi dodatni motiv da sebe podarim još koju godinu onome što najviše volim, a to je fudbal – rekao je popularni Ćiro.

Što se tiče Republike Srpske može Ćiro, ali onaj nekadašnji koji je preporodio Jugoslaviju ekonomski i proleterijarno. Republici Srpskoj ne trebaju glumci niti prodavači magle?!
Miroslav Ćiro Blažević, rođen 10. februara 1935. godine u Travniku, u Kraljevini Jugoslavije, Hrvat iz centralne Bosne, političar broj jedan u vrijeme Tuđmana, stručnjak za baraž u vrijeme bosanskog patriotizma i potencijalna istorijska ličnost u vrijeme srpske fudbalske renesanse.
Ide li to jedno sa drugim?

Svaka čast Ćiri, i Blaževiću, pa i Miroslavu, za sve ono što je do sada uradio, može biti samo gost na Gradskom stadionu u Banjaluci kada Republika Srpska ugosti Srbiju, ali selektor ne!
Zašto?
Ako neko bude tražio bilo kakve razloge, “za i protiv” ove naše teze neka pročita knjigu uvaženog kolege novinara i publiciste iz Sarajeva, Sinana Sinanovića, pod naslovom “Od Tirane do Marakane” i sve će mu biti jasno!?

Dječije pozorište se zatvara u 12, dvorskih službenika Republika srpska, na budžetu ima i više nego što neko misli, a pogotovo “stručnjaka u godinama” s kojima ne zna ni šta će ni gdje će…
Još samo, u takvoj konstalaciji životnih tokova, potreban je Ćiro Blažević, kome?
Legendarni Ćiro dobrodošli u banjaluku na utakmicu dvije reprezentacije, ali samo kao gledalac. Kupon vaše fudbalske karte je davno poderan, prije Banjaluke, vi morate da odgonetne gdje, Zagrebu ili Sarajevu?!

Ako moj glas presuđuje prije ću dići ruku za Husrefa Musemića nego za Ćiru Blaževića.
Prvo: mlađi je; Drugo: iskreniji je; Treće pošteniji je; Četvrto: sa tla je Republike Srpske, a Ćiro nije!
U Balkanskom životnom prokletstvu i raspeću, između Zagreba, Beograda i Sarajeva uvijek su bili: Zvjezdan Misimović, Zlatan Ibrahimović, Marko Marin, Savo Milošević, Neven Subotić, Zdravko Kuzmanović, Ognjen Vranješ, Vedad Ibišević, Asmir Begović, Zlatan Muslimović, Senijad Ibričić, Vedran Ćorluka...

Vraćam film unazad i zvanični susret četiri naroda u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine Bosna i Hercegovina – Srbija i Crna Gora 0:0 na „Koševu“ i Srbija i Crna Gora – Bosna i Hercegovina 1:0 na „Marakani“. Za Bosance i Hercegovce igra rođeni Beograđanin Dušan Kerkez, a za Srbe i Crnogorce rođeni Sarajlija Ognjen Koroman.
Bolje bi bilo da se svi zovemo Balkancima. Biće nam lakše.

Ćiro Blažević mi je zaista simpšatičan starčić i stručnjak koga sam, svojevremeno, izuzetno cijenio, i za njega i njegove navijao. Ali, kad nešto ne ide ne ide!
Njegovu želju ću shvatiti samo kao evropskounijski trik konstruisan pred 1. juli i crtanje novih, vještačkih, granica na Balkanu.
Ćiro hvala, mi u Banjaluci smo davno prevazišli ćiru. Vozimo se na šinama Željeznica Republike Srpske!