Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Lako je biti anđeo u raju, đavo u paklu, ali je najteže biti čovjek na zemlji. Pogotovo za vrijeme Vaskršnjeg posta, jednog od četiri velika posta naše pravoslavne vjere, koje skrnavimo psovkama i uvredama, klevetanjem i osuđivanjem bez argumenata.
Da li bar tada možemo da se suzdržimo i sakrije svoje rđave pobude?

Proljećni dio sezone u Premijer ligi BiH počeo utakmicama 20. kola bez gostujućih navijača u kojima je bilo i određenih iznenađenja. Viđeno je svega i svačega – golova, šansi, promašaja, kamenja, petardi, nepravde, smicalica...
Fudbal je najmanje poštena igra!
Je li sve ovo lijep uvod za nastup reprezentacije Bosne i Hercegovine na Mundijalu u Brazilu od 12. juna do 13. jula ove godine?

Opšte stanje u zemlji, koje je na ivici socijalnog kolapsa i javnog bunta siromašnih koji ni krompir više ne mogu da ogule dok njih gule tajkuni i novokomponovani kravataši „naredilo“ je Odboru za hitna pitanja Fudbalskog saveza BiH da uskrati putovanje gostujućim navijačima. Bijeljinski Radnik se žalio na nepravilan nastup fudbalera Željezničara Mirsada Ramića, dok je Sarajevo najavilo otvoreni rat „korupciji u bh. fudbalu“ isprovocirano dešavanjima u svlačionici stadiona „Bilino polje“ kada su njihove igrače presreli inspektori rada.

Mnogo toga ne štima u dejtonskom društvu!
Fudbal je samo ogledalo takvog društva i najbolji pokazatelj stanja u njemu. Nema ni početka ni kraja, a sve je izopačeno i postavljeno na nakaradnim principima. Etičke izvornosti je sve manje. Vladaju laž i prevara, neiskrenost...
Gdje je u svemu ovome izlaz i svjetlost na kraju mračnog tunela?

Kao čovjek koji obavlja odgovornu funkciju u Fudbalskom klubu „Rudar Prijedor“ vidio sam neke stvari na koje uporno skrećem pažnju i upozoravam na lijep i kulturan način. Za dobrobit ukupnog fudbala, ili nogometa, svejedno. Međutim, moji istomišljenici i ja smo, odgovorno tvrdim, u manjini.

Nisam rad da ispravljam krivu Drinu, nju je Bog postavio takvu kakva je. Niti da okrenem Zemlju u kontrapravcu, ali želim da u budućnosti moja djeca nesmetano idu na stadione i raduju se pobjedama svog voljenog kluba i reprezentacije, odnosno da naši potomci slobodno mogu da uživaju u čarima nacionalnog tima bez obzira bio on iz Sarajeva, Beograda ili Zagreba.

Možemo li da napravimo takvu fudbalsku budućnost i uredimo naše društvo?!
Plašim se da smo duboko zaglibili u ćorsokak.
Ima još štošta da kažem i iznesem u javnost kao nepravilnosti, ali ne želim da oskrnavim svetinju Vaskršnjeg posta jer se plašim da bi prešao granice finog ukusa pošto se mnogo toga u meni nakupilo.

Stvarno ne znam do kada ću moći da ćutim...
Nisam anđeno, još manje đavo, ali šta mi vrijedi biti čovjek ako su oko mene, uglavnom, u većini neljudi?!
Čast izuzecima i iskrenim prijateljima u koje sam se uvjerio i osvjedočio!