Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Nije život njegovo forsiranje, da ne upotrijebimo riječ silovanje, već je život uživanje u njegovim čarima. On, život, je uvijek utemeljen na mladosti kao neodapeta strijela iz luka i na zdravim rezonima. Međutim...
Svaka sedmica je zanimljiva za sebe. Ova koja je na izmaku donijela je mejl revoluciju podignutu od strane nekadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Zvezdana Terzića koji je napao aktuelnog predsjednika organizacija sa Terazija 35 Tomislava Karadžića. Tačnije, direktno je zatražio vanrednu Skupštinu i zatražio njegovu smjenu.
Zbog čega je Zvezdan Terzić u pravu?

Prije svega stasisti centarhalf „romantičara“ sa Karaburme, još u „ono vrijeme“ kao neprelazni grdosija ispred gola Nikole Damjanca, posvetio se fakultetu i igri, imao viziju srpskog fudbala, okupio oko sebe najeminentnije i najpriznatije ljude, ali nije imao sreće. Nisu mu se „poklopili“ vrijeme i ljudi. Živio je, i vodio Savez, u ludom vremenu koje je iznjedrilo prevaranta Tomislava Karadžića.
Tačno je, fudbalska Srbija je umorna od „lika i djela“ Tomislava Karadžića koji je poznat kao mangaš još iz vremena dok je Rudar Prijedor, klub u kojem danas obavljam portparolsku funkciju, igrao u Drugoj saveznoj ligi Jugoslavije. Tole je učesnik „afere bunde“, a afirmaciju gradi u 74. godini života umjesto da se povuče i prepusti mjesto mlađem, sposbnijem i edukavnijem čovjeku kojeg nije pregazilo vrijeme.
Srbija je inače zemlja koja kaska za svim i svačim, ali to ne treba da čudi jer joj je Bosna i Hercegovina zapad!
Mnogi će postaviti pitanje: kakve veze mi u Republici Srpskoj imamo sa Fudbalskim savezom Srbije i Tomislavom Karadžićem?

Odgovor je jednostavan: imamo, i to kakve!
Nije tajna da Republika Srpska navija za Srbiju, da navijači iz skoro svih gradova naše otadžbine idu na mečeve u Beograd, Novi Sad, Niš... Tu je fudbalski identitet Republike Srpske. S druge strane Tomislav Karadžić nikada do sada, za vrijeme dok je na funkciji predsjednika FS Srbije, nije doašo u Republiku Srpsku. Prostim riječnikom ne benda nas. I ne samo to, želi da nas, javno, utopi u Fudbalski savez BiH da smo niko i ništa, da se dogovara sa Sarajevom mimo Banjaluke, da bude lider imaginarnog carstva, da zadovolji vlastitu sujetu i komplekse.
S druge strane Zvezdan Terzić i kao predsjednik i kao običan čovjek uvijek je rado bio gost Republike Srpske. Dolazio je i poslom i odmorom, uvijek „iz duše“ pričao o našem fudbalu i klubovima, Borcu, Leotaru, Kozari, Rudar Prijedoru, Jedinstvu iz Brčkog, Radniku, dobojskoj Slogi, Slaviji... Iako je Beograđanin rado je pričao o Republici Srpskoj koja je, vidjelo se prostim okom, imala mjesto u njegovom srcu.
Šta Republika Srpska, pa i Srbija, imaju u bezličnom Tomislavu Karadžiću, čovjeku vještačkog osmijeha i mumijskog lica?

Imaju problem! Veliki!
Veliko je pitanje šta i koga, osim sebe, voli Tomislav Karadžić? Uništio je srpski fudbal zbog ličnog, ponaša se monopolistički sa ruralnim idejama i gestovima, nema viziju, ali posjeduje sujetu. Satrao je i „Orlove“ i njihovo gnijezdo. Zapalio istinske vrijednosti srpskog naroda. Uništio kult reprezentacije. Tjerao neistomišljenike, privlačio poltrone. Svoje carstvo zasnovao na neiskrenosti i podmićivanju. Degradirao fudbal u Srbiji...
Zbog svih ovih stvari Terzić je u pravu, Karadžić mora da prođe kroz izlazna vrata. Nema vez što Tole kaže da Srbija nema boljeg od njega. To je narcisoidna izjava pojedinca, a šta je sa ostalih 7,5 miliona stanovnika zemlje Srbije? Terzić je svoje rekao, čeka se glas naroda.
Ako je suditi po onome što smo vidjeli i čuli na utakmicama „Orlova“ sve je više nego jasno – „Tole, lopove, Tole, lopove...“
Pa Tole šta čekaš?
U ovom „sporu“ fudbalski glas je na strani Zvezdana Terzića!
Neka Tomislav Karadžić bude samo ružna prošlost.