Kroz Mon Blan do Francuske i Ženeve (Foto)

Dnevnik iz Ženeve (1)

Piše: Slavko BASARA

Svaki put u inostranstvo sa sobom nosi određeni adrenalin. Pogotovo kada se putuje u zemlju u kojoj do sada niste bili. Tako je bilo i na putovanju za Ženevu, švajcarski grad u francuskom govornom području koji pripada zemlji u srcu zapadne Evrope koja nije u Evropskoj uniji.
Valjda je standard u Švajcarskoj takav da nema potrebe za ujedinjenjem sa bilo kim. Uspjeh je ujedinjenje tri kantona u jednu zemlju – njemački, italijanski i francuski = ŠVAJCARSKA!

Totalna suprotnost od Bosne i Hercegovine. Logika protiv nelogičnosti.
Poslije okupljanja u restoranu banjalučke Ugostiteljske škole i večere juniorski reprezentativci Republike Srpske uputili su se ka Gradskom stadionu da zaduže opremu u kojoj će „probiti led“ igrajući međunarodni meč protiv vršnjaka iz švajcarskog drugoligaša Serveta. Na put dug oko 1.200 kilometara kroz Hrvatsku, Sloveniju, Italiju i Francusku do konačne odrednice krenulo se u 20.00 časova autobusom „Bakić rajzena“. Očekivalo se putovanje dugo najviše oko 13 časova. Kasnije se ispostavilo mnogo duže...

Na granici BiH i Hrvatske u Gradini između Kozarske Dubice i Gradiške nije bilo problema, čak su i hrvatski policajci i carinici bili skroz korektni. Doduše. Čekali smo 15-tak minuta da se izvrši primopredaja smjena, ali je sve bilo u najboljem redu. Dolaskom na granicu Hrvatske i Slovenije, na Breganu i Obrježje vidjeli smo nepovjerenje dvije zemlje koje su nekada bile u sastavu Jugoslavije.

Slovenci su „tampon“ i „osigurač“ za Hrvate jer oni na ulazu u svoju zemlju, odnosno produžetak puta Evropskom unijom kontrolišu „novajlije“ i redukuju eventualne propuste. Svi, pojedinačno smo, prvom hrvatskoj, a potom i slovenačkoj policajki morali da donesemo lično pasoše kako bi bili pečatirani. Ipak, ubrzo smo nastavili put.

Mrak je već uveliko pao. Pored autoputeva vidjela su se samo svjetla, poneka kuća, zgrada, nadvožnjak... Poslije Ljubljane krenuli smo put italijanske granice sa Slovenijom koja bukvalno ne postoji, tačnije naplatne rampe za putarinu pokazuju gdje Slovenci ubiraju sredstva za svoje, a gdje Italijani za svoje puteve.
Na autoputu prema Milanu na jednoj naplatnoj rampi, sa crvenom lampom iz kontra smjera ka našem autobusu se zaputio italijanski policajac. Iznenadili smo se svi:
- Dobro veče, gdje ste krenuli, koliko dana ostajete – rekao je cajkan na srpskom.

Doduše, nije to bilo tako ubjedljivo i tečno, ali smo se razumjeli. Pogledao je papire i zaželio nam srećan put. Nastavili smo da savladavamo kilometre na italijanskim autoputevima i „komuniciramo“ sa automatima na naplatnim rampama. Sitni novac kao kusur zveckao je o lim automata i rasanjivao uspavanu družinu. U autobusu se čulo i tiho hrkanje, a svako od 26 putnika je imao po dva sjedišta i potpunu komociju. Gledao sam kroz prozor i brojao kamione koje smo prestigli na autoputu sa četiri trake. Svaki je u kabini imao navigaciju, a dolazili su iz Mađarske, Turske, Bugarske, Rumunije, Grčke, Češke... Temperatura je bila +14 stepeni Celzijusa.

Poslije Milana koji je nevjerovatan velegrad, vidjelo se to i u potpunom mraku, su nastala mala zastajkivanja i tumač putokaza. Put je trajao, a družina je sve više tonula u dubok san. U 07.00 časova ujutro većinu u busu probudila je neverovatna gužva, ispred našeg autobus „načičkala“ su se stop-svjetla luksuznih automobila koji su podsjećali na crvene svice. Vidjeli smo grad ispod planinskih masiva. Bio je to Komo. Potom je stigla i granica između Italije i Švajcarske, pa grad Lugano u „zemlji čokolade, šupljikavog sira i satova“.

Bio je to lijep izletić ka sjeveru, Komo i Lugano su prelijepi gradovi, ali mi moramo prema Torinu i francuskoj granici. Čekao nas je Mon Blan, drugi najviši vrh u Evropi poslije Elbrusa, visok 4.810.90 metara. „Zajahali“ smo na autoput Milano – Torino, krenuli ka alpskim masivima koje je pokrivala magla dok se sunce stidno promaljalo svojim zrakama. Još je Italija, mjestašca malena, ali izuzetno uređena, starinjske kuće, ostatci starih tvrđava i građevina, nešto već viđeno u serijalu filma „Kum“ sa legendarnim Al Paćinom na Siciliji. Nije jug Italije, ali i ova, sjeverna zemlja „čizme“ zaista „ima dušu“.

Polako smo ulazili u planinski masiv alpa i hitali ka Mon Blanu. Susretali su nas tuneli od hiljadu do četiri hiljade metara, a onda smo udarili na Mon Blan po srpski, Monte Bianco na italijanskom i Mont Blanc na francuskom jeziku. A onda je, poslije penjanja autobusa kroz vrleti Alpa došao glavni tunel ispod Mon Blana dugačak 11.611 metara. Ispred ledenog i snježnog brijega kojeg je okupirala magla nalazila se naplatna rampa. Prolaz kroz tunel košta oko 150 evra, povratna karta je 249,30 evra. Vozač Goran je kupio povratnu kartu uz određeni popust. Bila je to već Francuska, a sa Italijanima smo se razdužili desetak kilometara ranije takođe na naplatnoj rampi.

Prošli smo tunel, počeli da se spuštamo prema dolini Šamoni u kojem je i istoimeni zimski centar, kao i grad Albervil, nekada domaćin Zimskih olimpijskih igara. Dok smo se spuštali ugledali smo veliki glečer na liticama Mon Blana koji „visi“ iznad kuća. Da čovjeka uhvati jeza i strah.
„Bježali“ smo od ledenog brijega i gledali razne tvrđave, stare kuće, skakonice i sadržaje izgrađene za Olimpijadu, razne izvore i vodopade iz komšijskih litica kraj autoputa. Na tabli piše Pariz 650 kilometara. Daleko je prestonica Francuske. Mi ipak trebamo bliže. U Ženevu, francuski grad u Švajcarskoj.

Već se skroz razdanilo. Ugrijalo je i „zubato“ Sunce. Mi smo vidjeli na putokazu – Ženeva 70 kilometara. Nakon dvadesetak časova putovanja stigli smo na odrednicu, a potom je uslijedila potraga za hotelom „Ibis bridž“. Došli smo u jedan, uputili su nas u drugi. Ima ih više u Ženevi.
Ipak, stigli smo na cilj. Srećno i spretno! Na prvi pogled – Ženeva je nevjerovatan grad – metropola!

Nastaviće se...

Foto: Sportski Žurnal