Piše: Slavko BASARA
Eh kakvi ste vi Srbi, ni u Hrvatskoj ne možete da budete ujedinjeni.
Bio je ovo jedan od ciničnih komentara podrugljivih i istinitih u Novigradu, poslije fudbalske bruke i sramote koju su priredili igrači Borca i Novog Pazara, na srpski način, provjeravajući šakama ko je jači!
Nema rata dok ne digne ruku brat na brata!
Argumenti baš na nivou balkanskog mentaliteta.
U predvečerje odluke Suda pravde po pitanju tužbi Hrvatske i Srbije, jedne prema drugoj, Srbi su se potrudili da još jednom pokažu manire koje nam novokomponovani evropejci prišivaju da su balkanski, a graniče sa nama!
Mi to direktno potvrdili!
Sami pali, sami se ubili.
Rugaju nam se gori od nas.
Poslije bruke u Hrvatskoj dva srpska kluba, premijerligaša BiH i superligaša Srbije ne trebamo se ničemu čuditi.
Čestiti Knez Lazar se u grobu prevrnuo.
Blaženopočivši Patrijarh Pavle na nebu plače.
Prozorljivi Vladika Nikolaj čudom ne može da se načudi i utješi.
Tesla poželio da ugasi sva svjetla da se bruka i sramota ne vide.
Svašta nam se dešava.
Predsjednika Miloševića smo sahranili u ataru porodične kuće u Požarevcu.
Kosmet je sve dalje od matice, služi svjetskim moćnicima kao šargarepa iza žbuna.
Albanac Rama nam provocirao Vučića u sred Beograda.
U Republici Srpskoj svi posvađani.
Republika Srpska Krajina na traktorima izašla.
S neba nam umjesto Božje milosti bombe padale.
Čiči za grob ne znamo.
Grmeč je postao okupirana teritorija što nikada u istoriji nije bio.
Iznad stadiona lete nam dronovi.
Šampion Zvezda nam ne može u Evropu.
Crnogorci i Makedonci nam davno leđa okrenuli.
Drina nam postala granica.
Bili nadomak Zagreba, pili Karlovačko. Nekad...
Narod gladan.
A uhvate se dva kluba s kraja na kraj srpskog prostranstva razračunavati u Istri.
Šakama.
Po kafanskom, i srpskom, običaju.
Baš primitivno.
Nezrelo.
Glupo.
Neoprostivo i nedopustivo.
Još jedna potvrda da smo kao „francuske sobarice“.
Zato nam je Dušan i Kovačević napisao sve one podjele. Između ostalog rekao i ovo, karikiram:
„I tako, prolaze dani, sedmice, mjeseci, godine i vjekovi. Pored nas prašnjavim balkanskim putem prolaze vojske, narodi, civilizacije, kulture... A mi, ovakvi kakvi smo, i dalje stojimo na istom mjestu tog istog prašnjavog, balkanskog puta...“
Ako neko ne vjeruje da smo „francuske sobarice“ neka uzme od Radoja Domanovića „Vođu“ i „Stradiju“. Sve će mu biti jasno.
Naravno, preduslov je da zna da čita i kopča!
Nije skupa knjiga, mogla se nabaviti protekle subote uz jedne dnevne novine...
Ali...
Draža nama prašina sa balkanskog druma.
Da nas od sramote pokrije.
A danas u Novigradu je baš bila sramota.
Golema.
Neopjevana.
Što veli jedan moj pajtos – brale to smo mi!
Nije ni ćudo što smo od carskog dvora spali da ni čestitog escajga, ali ni onoga što se njime nabada nemamo.
Mnogi, mnogo gori pored nas, uđoše u dvor i sa escajgom i jelovnikom bogatim.
Mi stalno idemo u rikverc.
Nije nikakvo čudo što se sudaramo sami sa sobom.
I svojom tužnom sudbinom.
Ništa nije slučajno.
(Istinu ćeš prepoznati po tome što je neprijatna
Vladika Nikolaj Velimirović)
