Piše: Slavko BASARA
Nekada je bila ferka, pa kom' obojci – kom' opanci. Onda, ruka ruci.
Danas imamo ludilo čovječanstva koje se izobličilo u demonsko-satanske sluge, pa udri čim stigneš prije onoga ko ti prvi pod ruku (batinu) dođe.
Niko ne bira sredstva, još gore ni riječi. A ništa lakše ne ubija kao neoprezna riječ, napisana ili izgovorena. Smrtni grijeh!
Izumiremo li, polagano?
Sve ukazuje na to da smo, kolektivno, već jednom nogom u rupi iskopanoj u ilovači, a druga taman treba da zakorači u raku. Lopate su davno spremne za zatrpavanje. Samo da ne ogriješimo i ilovaču?!
Ne samo naše društvo, već globalno cijeli svijet izludio je od neke čudne bolesti koja, na pravi način, još uvijek nije dijagnozirana, niti dešifrovana, ali uzima opasan danak! Najkastrofalnija činjenica u svemu ovome je što nam uskoro mozak neće biti ni potreban jer ćemo morati da razmišljamo, egzistiramo i radimo onako kako nam drugi kaže, odnosno zapovidi Zakon zabranjenog izražavanja. Slobodu smo davno izgubili, sada će nam uzeti i govor!
Zanijemićemo!
Možda je tako i bolje. Bar nećemo činiti smrtni grijeh?!
Širok je dijapazon lančanih faktora koji utiču na našu ispranu i centrifugiranu pamet, bez omekšivača za budućnost, sa fakturom potpisanom od samog demona i satane. I ovo malo zdravih umova što je ostalo izloženi su virusnom napadu najvećeg nivoa mediokritetstva. Inspiracija takvog mediokritetskog uma, koja je uključila ispiranje i centrifugu, malograđanska je, i provincijska, ali Bože moj...
Svaka jedinka na ovom svijetu želi da bude lider ne birajući sredstva. Leševi su davno pregaženi.
Egocentrizam, sebičnost i posesivnost, ogledajući se kroz prizmu krajnjeg i još neopjevanog primitivizma, doveli su nas na granicu sa onim što se zove bezbožništvo i otpadništvo!
Sve je otišlo u pogrešnom pravcu. Put od anđela do đavola je kratak. Kao nit.
Je li đavoljsko dodjeljivati nagrade sam sebi, a uz to pljuvati druge?
Kako da nazovemo krajnje seksualno nasilje u komentarima mnogih koji su nekada bili glavni u ovoj državi?
Kakav udio ima satana u osuđivanju drugih, a veličanju sebe?
Šta nam, na kraju svega, ostaje u svijetu u kojem vladaju monstrumi?
Nalazimo se na bolničkom stolu gdje naša psihologija treba da bude podvrgnuta operativnom zahvatu. Samo da pacijent ne podlegne!
Sve manje je dobronamjernika radilo se o kulturi, politici, sportu, novinarstvu, ekonomiji... Povjerenje je davno izgubljeno. I sve moguće vrijednosti.
Ogovaranje i klevetanje su glavne discipline današnjeg čovječanstva, nije pošteđeno ni naše višedecenijsko tranzicijsko društvo. Čak je i plodnije tlo u odnosu na druge društveno-političke zajednica.
A kada se u javnom prostoru, ma šta god on bio i predstavljao, prospe i u našu psihologiju unese kolektivna zabuna onda je jedino što preostaje oružje. Bila to batina ili riječ.
Čineći smrtni grijeh branimo sebe od drugih, a da se ni upitali nismo trebamo li nekoga da odbranimo od samih nas? Prizivamo satanu da uništi naše biće.
A dragi Bog plače.
I nada se.
Da ćemo se jednog dana opametiti.
Ima li kraja?
Ovo malo duše dali smo demonima.
Šta možemo da očekujemo u toj konstalaciji odnosa?
Neka nam je dragi Bog u pomoći.
(U svijetu palanke važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno, nepoželjno je...
Radomir Konstantinović)
