Piše: Slavko BASARA
Tamo, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, većina nas je, u Podgrmeču znala za Božić i Uskrs, česnica sa dinarom i ofarbana jaja u lučevini, poneki „smolić“, bili su nam atrakcija i glavna zanimacija. „Krsnu slavu“ proslavljali smo 1. maja radujući se kolačima i gostima!?
Ostalo su nam bili obični dani osim novogodišnjih praznika 1. i 2. januara, odnosno Dana Republike 29. novembra. Bog da joj dušu prosti, moja baba Mara, stalno je upozoravala dida Dragu:
- Nemoj da si planirao da radiš nešto, danas je crveno slovo!
Uza sebe je uvijek nosila crkveni kalendar iako je gotovo 80 odsto svetaca napamet znala. A bila je žena partijaša, potomka solunskog borca!
Crkva nam je bila građevinski pojam, od nas djece malo ko je poznavao njen unutrašnji sadržaj, a rijetko, skoro nikako, smo ulazili u nju. Krštenja su bila još rjeđa.
Na televiziji smo rijetko mogli da čujemo o svecima i običajima. Uglavnom, brat i ja smo „jurili“ dječije emisije, crtane filmove u sedam i petnaest i utakmice. Did je „stavljao veto“ na naš stari „lampaš“ iz porodice „Ei“ Niš koji se gasio u tačku na ekranu, otac je morao da traži stabilizator kako se slika ne bi „sukala“, „krivila“ i „treperila“, uvijek u isto vrijeme – od 19.30 do 20.10 časova.
- Djeco, sada je 'nevnik, tiše malo, moram da čujem vijesti! – govorio je dida.
Mnogi kažu lijepa vremena, ali ne i Bogougodna.
„Otimajući“ se za televizor sa didom jedne jesenje noći na Olimpijskom stadionu „Koševo“ gostovao je Partizan. Ja navijač Željezničara, brat Crvene zvezde, a sve ostale Basare Partizanovci. Mislim da je to bila sezona u kojoj je titogradska Budućnost sa Antom Drobnjakom bila hit jeseni. Sarajevo je povelo 1:0 golom Ljubičića, nosio je „sedmicu“ na leđima. Tako je i ostalo.
- Izgubi tvoj Partizan đede – obratio sam se didu Dragi.
- Nije to više to, sinko moj. Bolje da je Sarajevo pobijedilo, ono je naš klub – odgovorio mi je očev otac.
- Pa zar ti ne navijaš za Partizan? – upitao sam ga.
- Navijam, ali vrlo brzo to će biti klub iz inostranstva. Naš glavni grad je Sarajevo – nastavio je moj dida.
- Kako Sarajevo, zar nije Beograd? – opet ja pitam.
- Jeste, ali Srbije, ti si u Bosni i Hercegovini. Svaka republika ima svoj glavni grad – strpljivo je odgovorio Drago.
- Mislim Jugoslavije, to je naša država, šta se promijenilo? – nastavio sam postavljati pitanja.
- Ništa, ali hoće i to vrlo brzo sinko moj – rekao je dida i pomilovao me po kosi.
Tada nisam shvatio težinu tih njegovih riječi i ostao sam u mnogim nejasnoćama zatečen. Did je očigledno u tom svom 'nevniku mnogo toga saznao i „pročitao“ između redova. Ili je puno toga znao, a ćutao. Nikad nisam odgonetnuo.
Nekoliko mjeseci kasnije u Rumuniji je napravljen državni udar, ubijen je bračni par Čaušesku – Nikolae i Helena.
- Stiglo sranje pred naša vrata, gotovo je – konstatovao je did gledajući jedan od 'nevnika u pola osam uveče sa ekskluzivnim snimcima iz susjedne zemlje.
Did Drigo je sa 16 godina postao učesnik Narodnooslobodilačke borbe u kojoj je i ranjen, a sa njim su, u Partizanima, ratovala i njegova starija braća Spase, Rade i Nikola. Svi su, na sreću, ostali živi.
Mali Božić Ljeta Gospodnjeg 2005, u našem narodu poznatiji, u skorije vrijeme, kao Srpska Nova godina. Lušci Palanka, nekadašnja ulica Franje Kluza na broju 15. Već rovitog zdravstvenog stanja, i u godinama, onemoćao, did Drigo veći dio dana provodio je ležeći, već se slabo kretao. Volio sam da ga „podbadam“ i stalno nešto pitam, htio sam da razbijem njegovu bol i monotoniju, da ga malo razveselim.
- Eeeee, moj đede za šta si se ti borio? Eno u Srbiji izjednačavaju penzije partizana i četnika, kao da je to isto – prekinuo sam tišinu.
- Šta ti to veliš sine Slavko? – upitao me did.
- Rakoh – pojačao sam decibele – sada su četnici isto što i partizani, a ratovali jedni protiv drugih, poraženi izjednačeni sa pobjednicima – konstatovao sam.
- Griješiš Slaviša moj! To i jeste isto. Samo ustaše i domobrani nisu isto. Oni su fašisti. Nismo ratovali jedni protiv drugih. Propuštali smo jedni druge kada se sretnemo da svako ide svojim putem. A naši zajednički neprijatelji bili su ustaše i Nijemci – održao mi je istorijsko predavanje did iz bolesničke postelje koje nikad i nigdje u školi, prije toga, nisam ni čuo ni pročitao.
- Šta 'oćeš reći...
Nisam ni dovršio pitanje, a did je nastavio:
- Zapamti sine, Srbi su bili i tada podijeljeni kao i sada. Samo tada su uz nas bili Englezi, ali su nam sada okrenuli leđa čim su nas bombardovali. Ja sam prvi šinjel engleski obukao bačen iz aviona i prvu pušku njihovu ponio – rekao je did Drago koji je na svim velikim takmičenjima, gdje nije bilo Jugoslavije, navijao za Englesku.
To „nasljedstvo“ je i danas u meni, bez obzira što „Gordi Albion“ nije više fudbalska sila, ali ni naš saveznik.
Tog dana djeda smo prevezli u bolnicu u Prijedor gdje je hospitalizovan.
Pet dana kasnije, 19. januar, Bogojavljenje, zvoni mi telefon u sportskoj redakciji „Nezavisnih novina“, javljam se:
- Sine – bila je to moja majka – nemaš više dida, umro je danas u bolnici poslije operacije. Nemoj da paničiš, niti žuriš, završi posao i polako dođi u Prijedor. Život je to. Ljubi te majka!
Spuštajući slušalicu na postolje telefona osjetio sam tople kapljice kako se spuštaju niz moje obraze. Pored tastature bilo je mokro...
Veliki ljudi umiru na velike svece, negdje je davno rečeno i zapisano.
Moj did Drigo već deset godina ore nebeske njive. A svakog 19. januara sjetim se svog „učitelja“ istorije i dječačkog svjetionika . Na Bogojavljenje se uvijek prekrstim i pomolim za dušu mog pretka koji je u životima svih Basara ostavio neizbrisiv trag.
Svaki čovjek dva puta umire. Prvi put biološki, a drugi put kad ga zaborave.
Bogojavljenje je tu da nam posvjedoči prisustvo Svevišnjeg i opominje da ne zaboravimo. Nikad!
Sebe i svoje...
P.S. I stvarno je zaključujem, vraćajući se četvrt vijeka kasnije u prošlost, moj did Drigo imao proročanske sposobnosti, ili ga je tome naučio njegov 'nevnik?
Sarajevo je zaista glavni grad podgrmečkim selima i zaseocima u palanačkoj kotlini.
Amin.
