Piše: Slavko BASARA

Smjenili smo još jednu godinu, 2014. po međunarodnim Gregorijanskim običajima, ispratismo je u vječnost, a 2015. krunisasmo oreolom vjere i nade u bolju budućnost i napredak.
Mi ćemo, na svoj način, Julijanski, isto to uraditi u noći sa 13. na 14. januar. Na mali Božić.
Ako se, međutim, po ovom međunarodnom jutru dan poznaje...
Onda, stvarno, nije dobro.
Mnogi traže svoje parče slave prognozama i predviđanjima, pojavljuju se i mnogi lažni Božji svjedoci – proroci, a nesreće, na startu 2015. ljeta su sve učestalije i glomaznije. Čovječanstvo je u velikom problemu.
Što savremenije to primitivnije!
Ne mogu da se otmem utisku naše svakodnevice i života. Sa dokazima na sve strane.
Šetajući ulicama još uvijek ranjenog, ali herojskog Doboja, moja mlađa kćerka je izrazila želju da pojede kiflu. Molba joj je uslišena, a ispred banjalučke „Manje“ u Doboju starica.
- Djeco, imate li bar za jedne kifle, gladna sam!
Sevap je, a i ljudski. Dali smo starici 30 pfeninga da kupi kiflu, žurno je ušla u pekaru.
Desetak metara dalje, mlađa žena, takođe prosi:
- Imate li markicu, možete li meni dati kao onoj starici? Bar za kiflu?!
Opet 30 pfeninga...
Koliko djece, Bože moj, nemaju ni za kiflu?
Dan poslije Banjaluka „okupana“ Suncem, bašte kafića na ulicama i trotoarima. Očekuju se novogodišnja slavlja. Sjedim s prijateljima i pijem kafu.
- Čiko, imaš pola marke? – upitala je djevojčica romske populacije.
- Nemam, evo i mene časte kafom, prijatelji – odgovorih.
A imate li vi što čiku častite kafom pola marke? – upitala je moje sagovornike.
Kafa nas je koštala, neplanirano, pola marke više.
Prijedor, dva dana kasnije. Krećem po prohladnom jutru da kupim novine i hljeb. Supruga me redovno „zaduži“ za bacanje smeća. Nosim kesu prema kontejneru, a kraj njega parkiran bicikl sa željezno-mrežastom korpom na paksicu. Limenke „Nektara“ i „Jelena“, mesnih narezaka i neki komadi lima u njoj.
- Sinko, imaš li u kesi lima, limenki, bilo šta metalno? – upitao me je starčić odjeven u sivomaslinastu džudu.
- Imaju dvije konzerve od tunjevine – odgovorih.
- Daj mi kesu molim te, nemoj bacati u kontejner – zamolio me starčić.
Dao sam mu kesu koju je odmah „raspakovao“ u potrazi za limenkama.
- Bože – kratko sam rekao i pogledao ka nebu.
Kontejneri su nam postali samoposluge, ali za razliku od njih ceh se ne plaća.
Odavno smo ga platili, kolektivno!
I to veoma skupo.
Sada uživamo u „blagodetima“ života i naše „kupovine“.
Kada se na svu ovu, socijalnu muku, umjesto novogodišnje jelke ispred Palate Republike u Banjaluci umjesto poklona nađe beživotno tijelo u lokvi krvi i to 1. januara, znak nikako nije dobar.
Jasno je da nas čeka paklena i „krvava“ godina, a malo ko od nas ima „krvavog“ u džepu?!
Pare smo odavno „prebili“ kao „crno ispod nokata“.
Ima tajkuna, samo je pitanje čiji oni novac nose u džepu?! I za šta bje namijenjen?
Dodijeljene su nam uloge „prosjaka i sinova“ iz istoimene jugoslovenske serije reditelja Antuna Vrdoljaka. Izabrani smo za dobrovoljce!
Kakvo je stanje, i muka, još je sve na kulturnom nivou, uz molbe i lijepe riječi. I gladni imamo dostojanstvo!
A šta će da bude kada, slučajno, gladni ispred marketa počnu da presreću site i počnu da im otimaju pune kese namirnica iz ruku?
I vukovi zbog gladi iz šume silaze u civilizaciju uz veliki rizik, ulažući život – umirati je svakako, jednog dana.
Nadamo se, i vjerujemo, da će prelaz iz stare u novu godinu po julijanskom kalendaru, biti, ipak, ljudskiji i optimističniji?
Pod uslovom da ne ispaštamo davno zarađene grijehove!
Slijedi nam samo borba...
...za očuvanje ovo malo pameti što nam je ostalo.
Gladan stomak ne „drži“ dugo pametnu glavu!

(Ne slažem se ni u čemu sa vama, ali ću braniti vaše pravo da to kažete,
Edin Dervišhalidović).