Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Kada bi se svako od nas, na putu popločanom zamkama, okretao i kamenčić bacao na svako kerče koje zalaje, nikada ne bismo stigli na cilj.
U današnje vrijeme prevedeno – kada bi svako od nas bacio pogleda na predizborne plakate i bilborde, čitao imena, nikada ne bi došao na krajnju destinaciju.
Izgledamo kao zemlja vrsnih političara!
Kao da se školujemo samo za to, a otud i Kurta i Murta žele u izbornu trku, odnosno za skupštinsku govornicu.
Gdje nam je sport gospodo dok se vi trsite sa skupocjenih bilborda?
Na dnu. Ugušen je. Kao da ga nema. Ustvari diše na aparatima.
Republika Srpska u godini u kojoj su je pogodile katastrofalne poplave, u dva navrata, nema nijedan klub na međunarodnoj sceni ako se izuzme rukometna SEHA i košarkaška ABA liga.
Zar to nije sramota?

Kakva nam je to zemlja bez sporta i sportista?
Što sami sebe guramo na dno?
Talentovana smo sportska nacija, politička – nisam baš siguran. I uvijek se kladimo na pogrešnog „konja“. Stalno guramo sebi prst u oko.
Kada god poredim ove dvije branše prva mi je izuzetno draga, a drugu želim u širokom luku da zaobiđem. Ali se uteći ne može. Ti se ne baviš politikom, ali ona se bavi tobom!
Uvijek se sjetim našeg prijatelja Arčibalda Rajsa i njegovih redaka u knjizi „Čujte Srbi!“ Rekao nam čovjek istinu, skoro prije stotinu godina. I ništa naučili nismo.
Sami smo sebe degradirali, ojadili, postali smo dronjkavo ofucani savremenici nevjerovatnog svijeta u kojem cvjeta mržnja, boluje moral, a pamet nam je centrifugirana.
Hoće li poslije 12. oktobra biti bolje našem sportu?
Imamo pravo da se nadamo. Biće i sumničavih destruktivaca i optimističnih pozitivaca, a u suštini...
I Kurta, i Murta, i ono kerče sa početka teksta, možda će dobiti nove uloge, a možda će se desiti i transformacija sa identičnom platformom? O kojoj je pisao već pomenuti Arčibald Rajs.
Uhvatim se neko veče knjige „Kad je lopta imala dušu“ i zaključim – izgubila je. Definitivno!
Tako je to na našim prostorima i neispravna lopta u mreži to je, po našim pravilima, pogodak.
Ova zemlja bez sporta je mrtva i kao takva opet će umrijeti.
Jedini sport koji možemo da vidimo je boks bez rukavica za političkim štandovima i pred izbornim plakatama. Uvijek smo bili borbena nacija.
Ovo je jasna poruka za one koji hoće da razumiju ili komplikovana za one koji neće da razumiju, ne mogu više da „tupim“. Ko hoće hoće, ko neće – moraće!
Molim se samo da sportski novinari ne završe u ambisu kao i naš sport...
A sportski novinar je mnogo komplikovanije biti nego obični novinar.
Poštovani čitaoci prosudite sami što je to istina!