„Nikada neću zaboraviti Banjaluku i sve što sam u njoj doživio!“
Ova rečenica Garija Kasparova, izgovorena poslije trećeg međunarodnog šahovskog turnira 1979. godine u gradu na Vrbasu govori o neviđenom licemjerstvu, iz današnje vizure, nekadašnjeg svjetskog šampiona u šahu koji je, najblaže rečeno izgubio kompas.
Ovakav Gari nikada neće moći da postane predsjednik Rusije što mu je životna želja. Nisu mali glumci za velike uloge – stalno mi je pričao prijatelj Slobodan Tešić iz Brčkog.
Banjaluka mu je dala sve – a on je vratio mržnjom. „Poganom retorikom“ prema Srbima i Rusima Gari Kimovič, rođen u Bakuu (Azerbejdžan) 13. aprila 1963. godine, profitirao je tako što je dobio hrvatski pasoš. I na osnovu mržnje svakog ljeta je gost Hrvatske u Makarskoj i na Jadranu!
Stidiš li se Kasparove?
Gari najbolje zna da igra šah. Dok je to radio bio je i cijenjen i zvijezda. Kada se okrenuo politici i mržnji „ispušio“ je na svim frontovima: propala mu je Profesionalna šahovska asocijacija (PCA) koja je udarila na zvaničnu Svjetsku organizaciju FIDE čija je krilatica „Gens una sumus“; u politici je doživio debakl na izborima; izgubio je bitku sa Kirsanom Iljumžinovim u trci za predsjednika FIDE; izgubio je šahovski prijesto; ponižen u meč protib mašine „Dip blu“; ostao je bez prijatelja iz Banjaluke koji su od njega zvijezdu napravili; zavadio se sam sa sobom i ko zna kim još...
Šah je učio od Tigrana Petrosjana s kojim je zajedno, kao sedamnaestogodišnjak, došao u Banjaluku na turnir koji je osvojio sa 11,5 poena iz 15 partija. Tada je čitav svijet čuo za novu šahovsku zvijedu – bolju i od legendarnog Fišera!
Te, 1979. godine sve svjetske agencije tražile su što opširnije izvještaje iz Banjaluke, sa turnira gdje neki dječak iz Rusije, rođen u Azerbejdžanu, ruši sve pred sobom i najavljuje kosmički uzlet. Gari Kasparov je u Banjaluci postao šahovska zvijezda, od anonimusa krenuo je put zvjezdanih visina. Ali...
- Izgleda da naš Gari ima problem sam sa sobom, braco. On je zaboravio da smo ga i obukli i uljudili u „Boski“, tada je pričao da je prvi put na sebe stavio odijelo i kravatu. Banjaluka je zbog Kasparova rizikovala i smanjenje kategorije turnira 1979. godine, pozvala je mladog šahistu iz tadašnjeg SSSR-a, a on je Banjaluci, za sve to, poslao zahvalnicu u rđavom tonu i još rđavijim riječima – istakao je „stari majstor“ Nikola Lakić, majstor FIDE, koautor knjige „Osam decenija banjalučkog šaha“.
Šta mora da se dogodi da se čovjek tako transformiše i zaluta u identitetu vlastite ličnosti, surovog čovječanstva današnjice?
Očigledno, Gari Kasparov je zalutala ovčica koja treba da se vrati u svoje stado, ako on uopšte i razumije balkansko podneblje?!
U knjizi „Kad je lopta imala dušu“ banjalučki publicista i novinar Tomo Marić je napisao izjavu koju je „izvukao“ od mladog šahiste iz Sovjetskog Saveza, jedno jutro dok je šetao banjalučkim ulicama i pio kafu sa Tigranom Petrosjanom i Garijem Kasparovom, sa „Politikom“ na stolu:
- Ovdje sam stigao bez rejtinga, dakle krenuo sam od početka, od 2.200 poena. Lijepo je kad pobjeđuješ, ljudi me već prepoznaju na ulici, kao da nisam stranac. Znam da su ispred mene dani i dani učenja. Ali, nikad neću zaboraviti Banjaluku i sve što sam u njoj doživio!
Kako se ponaša Gari, tako i prolazi u životu poslije šaha. Postao je predmet ismijavanja i čovjeka koji je logiku zamijenio zabludom prozivedenom slijepilom najtežeg oblika mržnje – nacionalne, ili bolje rečeno rasističke.
Beogradski publicista Borivoje Marković u knjizi „Velikani svetskog šaha“ je napisao:
„Kasparov je osnovao vlastitu političku stranku u nameri da se kandiduje 2008. godine za predsednika Rusije smatrajući aktuelnog vladara Vladimira Putina za 'političku karikaturu, koji čudno šepa kao gusan, a zemlju je uveo u policijski režim“
Najnovija izjava o Putinu govori o bolesti Kasparova uzrokovanom neviđenim kopleksima i opsjednutošću likom i djelom predsjednika Rusije Vladimira Putina.
- On igra poker dok svi igraju šah!
Zaista, u najmanju ruku čudno. Gari Kasparov nikada poslije 1979. godine nije posjetio Banjaluku, grad u kojem se šahovski rodio. O toj ljudskoj osobini, ili pojavi, Tomo Marić je napisao:
„Od aprila 1979. godine mnogo toga se u svijetu šaha izmijenilo. Onda anonimni šahista kojeg nije bilo na rejting listi FIDE postao je prvi igrač svijeta. A svijet je za Garija Kasparova prvi put čuo u Banjaluci 1979. godine.
Nažalost, svakog dobronamjernika, to što je Banjaluka učinila za Garija Kasparova, koji će izrasti u šahistu kosmičkih visina, iznenadiće način na koji je on u ovom vremenu zloupotrebio banjalučko gostoprimstvo. Bez ijednog valjanog razloga, izrekao je toliko ružnih riječi o Srbima i Banjaluci.
Zbog toga sam mu, računajući da smo 1979. godine uspostavili gotovo prijateljske odnose, jer sam svakodnevno bio s njim u društvu, napisao pismo.
Podsjetio sam ga na banjalučke dane 1979, na prvo odijelo koje je kupio u „Boski“, na dvije večere u Disko-klubu dvorane „Borik“, odlazak u Čelinac, ručak u hotelu „Turist“, kada je, po njegovom kazivanju, prvi put dijelio autograme, na izjavu o Banjaluci i nezaboravu, na njegov poziv da dođem na bilo koji turnir bilo gdje na svijetu i da budem njegov gost, da mi vrati bar dio gostuljubivosti koju je on imao u Banjaluci...
Odgovor nikada nije stigao!
Na kraju, poslije svega, da se vratimo opet licemjerstvu Garija Kimoviča Kasparova koje se može, u potpunosti, ogledati u tri narodne, mudre, izreke:
1. Hrani kerče da te ujede!
2. Svaka sjekira sebi malj usiječe!
3. Glava, i žena, se čuvaju od prijatelja!
Eeeee, moj Gari Kimoviču...
Kome danas, sa takvim stavovima i razmišljanima, uopšte možeš da budeš uzor?
Oprosti mu Gospode, previdio je glavni potez života!
Zato mu duša i jeste u cajtnotu!
S.B.
