Piše: Slavko BASARA

Iz dana u dan susrećemo se sa novim razočarenjima, kako u običnom životu tako i sportu. Bježimo od činjenice da kažemo “sve je propalo”, a kako smo krenuli u budućnost sve će nam biti zamračeno i crno. Kako sport, tako i život!

Dok se naši parlamentarci prepucavaju i fizički obračunavaju, tačnije sprdaju s narodom, dok se političke partije utrkuju da dokažu koja je manje lopovska poslije katastrofalnih poplava u kojoj je, opet, narod nastradao, u sjenci svega toga Republiku Srpsku i njen sport su dobili novi šamar.
Velikan iz Gospodske ulice, Rukometni klub Borac, šampion i osvajač Kupa BiH za 2014. godinu zbog 25.000 evra neće igrati u kvalifikacijama za Ligu šampiona, niti će vidjeti Evropu.
Sramota!

Izjedamo sami sebe kao uporna i dosadna voda hridi stijena na mjestima gdje se dodiruju kopno i okeani. Sami nagrizamo i potkopavamo svetinju u koju se kunemo. Onda i nije nikakvo čudo što nam se neke stvari dešavaju, a za njih nemamo logičan odgovor. Ništa nije slučajno!
Tajkunski način porobljavanja našeg društva uništiće nas do krajnjih granica primitivizma. A narod, k’o narod, ćuti i trpi, kao da nije ni svjestan šta mu se dešava.

Zar nije sramota za Republiku Srpsku da u vremenu opšte gramzljivosti, halapljivosti, pohlepe i enormnog bogaćenja pojedinaca, koji ne mare za društvo i narod, da ne može “naći” 50.000 maraka da u svijet pošalje ambasadora i boljeg i jačeg od sve ijednog “guzonje” iz političkog miljea koji pređe Savu ili Drinu, svejedno?

Možda oni koji sjede u parlamentu Republike Srpske i mjere marku po marku u čiji džep će da ode i ne znaju ko je, i šta je, rukometni klub Borac. Evo da ih podsjetimo, ako budu mogli da zapamte.

Banjalučki klub je višestruki šampion i pobjednik Kupa bivše Jugoslavije, evropski šampion iz 1976. godine, osvajač Kupa IHF 1991. godine, osvajač titula i kupova u Republici Srpskoj i BiH, iznjedrio je šest olimpijskih pobjednika: Milorada Karalića, Zdravka Rađenovića, Dobrivoja Seleca, Abasa Arslanagića, Zlatana Arnautovića i Nebojšu Popovića.

Ni pomenutih šampiona ni Borca nema danas nigdje na mapi života Republike Srpske niti kao obilježja našeg društva u normalnom životu?!
Baš smo propali…
A dok i dalje padamo u ambis iz kojeg povratka nema, dok stvaramo lažnu sliku o našem moralu i patriotizmu, parlamentarci uče našu djecu da budu nasilni, umjesto da ih usmjeravaju u sport. Nama je još i dobro kako pogrešnim putevima, krupnim koracima, koračamo, u pravcu totalne i kolektivne propasti.

Za sve odgovorne, od resornog ministarstva, do gradskih i republičkih vlasti, “tričavih” 50.000 maraka je “pravo bogatstvo” i “velika lova” kada je u pitanju sport, a “mizerija” za uživanje pojedinaca iz pomenutih institucija, i njihovo bahaćenje.

Ovom prilikom, možda je suvišno i reći, kada smo odlučili da uništimo takvu instituciju kao što je Rukometni klub Borac, kako smo ranije uništili sportske znamenitosti poput Bokserskog kluba Slavija, Fudbalskog kluba Borac, Ženskog Košarkaškog kluba Mladi Krajišnik, Šahovskog kluba “Nikica Pavlić”, Košarkaškog kluba Borac Nektar… Možda bi ovi klubovi imali mnogo više uspjeha, i bili bi uvaženiji, da su naprimjer, recimo, sa mjestom prebivališta u Distriktu Brčko?

Možda su marke iz državnog džepa i otišle u nepoznatom pravcu, u privatne ruke, ali zar se u Republici Srpskoj bar ne mogu naći evropsko-unijske novčanice za razmjenu po standardnom kursu za pomoć sportu koji je najveći ambasador svake zemlje?
Pustošimo sami sebe, i sportski i duhovno, plašimo se da će biti kasno kada se osvijestimo. Ako se to ikada i dogodi?!

Vrlo brzo Republika Srpska neće imati svoj sportski identitet koji je godinama gradila i održavala. A bez njega smo ustvari lutalice na putevima ove balkanske tromeđe.
Ko će odgovarati, i položiti račune, za to?