Srpsko-hrvatski fudbal/nogomet (1)

Piše: Slavko BASARA

Zraci zalazećeg Sunca još su prkosili potkozarskom sutonu, a na RTRS emitovana je nova epizoda kultne serije “Montevideo, Bog te video”. Tačnije, bio je to “odgođeni” snimak debitantske utakmice reprezentacije Jugoslavije protiv Brazila, na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju.
Snimak je kasnio “svega” 84 godine, sporije je došao na evropski kontinent čak i od poštanskog broda “Florida” koji je vozio Jugoslovene u Urugvaj 1930. godine.

Elem, iako je riječ samo o filmskoj priči zaiskrila mi je suza u oku. Kako je tada sve nekako bilo drugačije, ljudi su se više poštovali, svijet je gledao u budućnost očima progresa i ljubavi. Proradile su emocije pri golovima Aleksandra Tirnanića i Ivice Beka, paradama Milovana Jakšića, stresu Boška Simonovića i Mihaila Andrejevića...

Na fudbal se gledalo nekim drugim očima nego sada, međuljudski odnosi bili su uzvišeni. Glavni timovi u Srbiji, u to vrijeme, bili su BSK i Jugoslavija. Hrvati su, tačnije Zagreb, zajedno sa ostalim podsavezima bojkotovali odlazak u Južnu Ameriku. Ostao mi je urezan dijalog malog Stanoja i mostarskog Hrvata Paka koji je počeo priču riječima: „ne možete vi bez Hrvata“.
- Možemo, itekako, odgovorio mu je Stanoje, a Pako dodao:

- U životu možda, ali u fudbalu ne možete!
Ovdje treba reći kako je Pako Stanoju, u Montevideu, dočekao s riječima: „nismo mi nikakvi zemljaci, ja sam Hrvat!“
Te, 1930. godine hrvatski igrači su, osim pojedinaca, kolektivno bojkotovali reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije. Zagreb se ljutio na Beograd zbog premještanja kancelarije Fudbalskog saveza. Ispaštala je reprezentacija na prvom Mundijalu na kojem se pisala istorija.

Šest decenija kasnije, u osvit Svjetskog prvenstva u Italiji kada se na njemu posljednji put pojavila Jugoslavija sa Srbijom i Hrvatskom u svom teritorijalnom sastavu, „plave“ je bojkotovao Zvonimir Boban. Na „Maksimiru“ u Zagrebu, 13. svibnja 1990. godine, nije bilo nogometa na utakmici Dinamo – Crvena zvezda. Kapeten zagrebačkih „modrih“ fizički je nogom degažirao policajca Refika Ahmetovića. Mnogo toga se, tada, vidjelo, a i osjećalo.

Raspadala se država, a potvrda je stigla, takođe na „Maksimiru“, 3. lipnja iste godine, u generalnoj probi pred Mundijal, na utakmici sa Nizozemskom (0:2). Tada je zviždano himni „Hej Sloveni“, reprezentacija je dočekana „na bajonetu“, a slično je bilo i protiv Španjolske (0:1), 26. svibnja u Ljubljani. Godinu dana kasnije otcjepile su se Slovenija i Hrvatska iz jugoslovenske državne zajednice, pao je mit o „plastičnoj“ naciji na Balkanu, umrla je ideja o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. „Sveto – jugoslovensko – trojstvo“ se razišlo. Svako na svoju stranu. Zauvijek!

Premotavajući u mislima srpsko-hrvatski fudbal/nogomet pala mi je koncentracija, pa i nisam najbolje vidio dešavanja u Montevideu, šanse Brazilaca, a pogotovo spiku selektora Simonovića u svlačionici poslije vođstva „evropskih Brazilaca“ od 2:0 protiv prepotentnih Brazilaca.

Morao sam pogledati reprizu snimka na FTV. Uživao sam u majstorijama Jugoslovena. „Zapazio“ sam golmana Evropljana Milovana Jakšića Jakšu. „El Grande“ Milovan. On je bio jedan od tvoraca onoga što će se, mnogo godina kasnije, zbivati na uzavrelom fudbalskom/nogometnom Balkanu i u životu njegovih naroda i narodnosti.
Njemu, Jakši, ćemo posvetiti sljedeći nastavak ovog serijala...