Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Vaskrs je hrišćanski praznik koji slavi uspomenu na dan kada je stupio život večni pobjedivši ovozemaljsku smrt, a uoči njega fudbal Republike Srpske, kao dio fudbala Bosne i Hercegovine, ispisan je zlatnim slovima na tabli besmrtnosti. I korača osvjetljenim putem pobjednika.
Pobijedio je fudbal, sport je nadvisio sve politike i sve sukobe, utakmica Republika Srpska – Srbija koja će se, kako sada stvari stoje, odigrati 4. septembra ove godine na Gradskom stadionu u Banjaluci je dokaz toj tezi.

Na izvjestan način ovaj eventualni susret potvrđuje da su ljudi fudbala uistinu u posebnoj humanoj misiji što je i osnovno načelo sporta. Svako uplitanje politike i politikanstva, pogotovo ako bi došlo od ljudi fudbala pokazalo bi, pre svega, da oni nisu niti su ikada bili istinski pripadnici ove lijepe igre.
Šta je još potvrdila i pokazala odluka da se odigra pominjani susret u Banjaluci?

Ono najvažnije: da su ljudi koji pripadaju fudbalu imali ljudskog strpljenja, diplomatskog umijeća, žarke želje za novom afirmacijom fudbala, što će u svakom slučaju biti susret Republika Srpska – Srbija. Svi koji imaju dobru namjeru biće na dobitku: igrači će odigrati jednu ozbiljnu utakmicu, stadion će biti, već sada je sigurno, ispunjen do posljednjeg mjesta, gledaoci će moći da uživaju u majstorijama, a pozitivna priča sa Balkana, kojih je na nesreću veoma malo, otići će u veliki svijet.

Pokazaće još jedno: da nema nikakvih barijera između ljudi fudbala, odnosno da su oni uistinu protagonisti uzvišenog načela „jedan smo rod“.
Posebne čestitke zaslužuje Fudbalski savez Republike Srpske. Nepretenciozno, bez ikakvog politikanstva ne uključujući u jeftine priče zvaničnu entitetsku politiku, pribavljajući tako sebi petoparačke poene, već su vođeni jedino i isključivo sportskim načelom, tražili i pronašli svoje mesto u bezgraničnoj fudbalskoj porodici.

Kao što su ga našli i na nedavno odigranim revijalno-prijateljskim utakmicama u Švajcarskoj i Italiji. Na tim mečevima, posebno u Udinama, vidjelo se, a kasnije i čulo da u klubovima iz Republike Srpske igraju izuzetno talentovani mladići poput: Predragovića, Dujkovića, Mišana, Nikolića, Lučića, Sladojevića... a istovremeno potvrdilo i trenersko umeće Branimira Tulića.

Za razliku od njih, neki drugi su se pozivali na ko zna kakve političke podrške, najčešće neprovjerene i služile su jedino u svrhu samoreklamerstva i podizanja vlastite cijene bez ikakvog stvarnog pokrića. Kao i sve drugo, neiskreno i nečasno, nije imalo dugi vijek trajanja. Istina je izašla na vidjelo.
Predsjednik i generalni sekretar Fudbalskog saveza Republike Srpske Mile Kovačević i Rodoljub Petković nikada i nigdje nisu dali nijednu jedinu iritirajuću izjavu koja bi bilo koga ugrozila, a pogotovo njegove nadležnosti povrijedila.

Šta više, njihovi javni istupi bili su umjereni, odisali sportskom fernesom, sve u prilog afirmaciji planetarne igre što fudbal već više od stotinu godina i jeste. Njima, i svima njihovim saradnicima u Fudbalskom savezu Republike Srpske, već sada se može odati najveće priznanje, pogotovo što nisu dozvolili da upadnu u zamku i raspravu u samoj Republici Srpskoj sitnosopstvenika i karijerista koji su igranje reprezentacije Republike Srpske podredili svojim najnižim i najprovidnijim interesima. Kad im je kako odgovaralo, tako su javno i nastupali.

Sapleli su sami sebe jer su blatili vlastiti identitet!
Kovačević, Petković i njihovi saradnici izdigli su se iznad te priče i samom tom činjenicom fudbalu Republike Srpske osigurali veliku pobjedu, i besmrtnost, bez obzira kakav konačni rasplet bude oko utakmice Republike Srpska – Srbija.
Hristo voskrese – vaistinu fudbal! Ljeta Gospodnjeg, u teškim trenucima...