Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

U novinarstvu, koje je moja branša, u posljednje vrijeme je mnogo toga senzacionalističkog, a malo onog stvarnog, objašnjenog, činjenicama poduprtog i dokazima rasprostanjenog života.
Ne treba zamjeriti novinarima... I oni su živi ljudi.

Okolina, okoliš ili po Bogu nazvano – PRIRODA – rađa i guta svoje sinove i ćeri: list opada da bude đubar korjenu, biljojedi zvaću da proizvedu stajski đubar, ljudi kenjaju da potore, a vjetar duva da raznese – sjeme. Kruženje tvari u prirodi.
Sanzacionalno, na ivici naučne-fantastike, svi mediji su se, brže-bolje, uključili u trku da kažu kako na srpskoj „Marakani“ niču pečurke.
Je li to nešto neprirodno i nemoguće?
Pa pačerka će niknuti tamo gdje joj je dobro, neće sigurno tamo gdje nema uslova niti plodno tlo.

Pečurke su dobar znak na našem najvećem stadionu (kada kažem našem, mislim na Blakan), ako to ima ko da razumije. I ako želi i hoće!?
Pečruka na „marakni“ kaže da je tamo trava prvoklasna, da je tu uloženo mnogo truda, da je mžda sjeme ostavljeno iz 1991. godine koje neko treba da sačuva i očuva od agresorske avijacije i radijacije NATO bombi koje su nam sjebale sjeme.
Pečurke su pozitivan znak, ma ko god se sprdao s njima.

Na „Marakani“, SRPSKOJ, smo svi manje-više bili, u ovoj ili onoj ulozi. Volio sam da idem na nju kao navijač svih naših zastava, ne kao pripadnik jedne ili druge boje umućene s belom. Gljive nismo vidjeli, a da jesmo sigurno bi se obradovali. Svi do jednog.
Danas je gljiva senzacija. Rijetkost u Beogradu. Očigledno je „Marakana“ jedina destinacija gdje mladi Beograđanin, za ručicu doveden ili u naramku donesen na najveći balkanski stadion može „uživo“ da vidi pečurku, gljivu. Zato je to senzacija.

Nismo mi svjesni ni gdje stojimo, ni na čemu rastemo ni sa kim odrastamo. Jednostavno, sve nam je umućeno u šlag opšte globalizacije iz koje možemo da postanemo čudnovati čudeći se normalnim, prirodnim procesima što pečurke zaista jesu.
Niko neće da upita otkud igrači sumnjivog morala na „Marakani“? Oni koji sa sobom donose sve osim fudbala, majstorstva i fudbalskog kvaliteta što smo naučili da gledamo na stadionu u ulici Ljutice Bogdana 1a?
A sporne su pečurke?

Tu je naš problem. Ne Srbije, Beograda, Zvezde, „Marakane“ ili ti ne znam ja čega. Sami smo sebi problem. Trošimo energiju tamo gdje ne treba, ustvari da objasnimo prirodne pojave, a na sve ono vještačko žmurimo i prihvatamo. Zato i jesmo svi izvještačeni.
Umjesto da se na „Marakani“ napravi atrakcija prve vrste, uberu pečurke i pripremi specijalitet na srpski način, pozovu gurmani i stručnjaci, obuče evropsko odijelo u vremenu opšteg odliva kvaliteta i sveopšte degradacije srpskog fudbala, mi nastavljamo sprdačinu.

Mislim da je i ovo mjesto koje zauzimamo nagrada za sve naše postupke. I ljude koji nas, fudbalski, predstavljaju.
Šta bi tek bilo da su na „Marakani“ nikli pandani pečuraka, prašnjave zlatno-žute čestice uvijene u bijele glavice? U narodu poznatiji kao prdavci?
Sve što nam se liojepo desi mi pretvaramo u tragediju, samo poraze i tragične situacije želimo da prikažemo kao pobjede, svjetlost na kraju tunela i putokaz za budućnost?

Zar nije više vrijeme da izađemo iz tog jebenog mračnog tunela, kao da smo ispod Mon Blana ili u tunelu „Karavanke“.
Što više glasno i jasno ne kažemo da smo početak svjetlosti novog života ili puta?!
Kad već nemamo fudbalera, ni reprezentativaca, poput onih iz Montevidea 1930. godine, onda imamo jasnu poruku od Svevišnjeg – pečurke. I u njima je biznis.

Od prdavaca možemo da postanemo samo prdonje, a to je više akustična osobina nego istinska uloga koju ovaj narod zaslužuje.
Nama trebaju autoriteti, karakteri i fudbaleri koji će uz pečurke napredovati do evropskih i svjetskih visina.
Nije vijest pečurka na „Marakani“ već je vijest da te pečurke nema ko da spremi i pretvori u slast.
Mi, SRBI, od svega pravi sprdačinu. Neće biti nikakvo čudo ako pečurke zamijene prdavci. U skladu sa današnjim vremenom.
I ljudima...