Piše: Slavko BASARA
Iza nas je ostala Grdulička klisura, stigli smo u Vladičin han. Prvi susret sa našim domaćinima:
- Uffff, koliki autobus imate! Previsok! Sigurno neće moći proći ispod nadvožnjaka – rekao nam je jedan od domaćina koji nas je sačekao s ciljem da nas sprovede na stadion FK Morava kako bi reprezentativci Republike Srpske do 23 godine trenirali.
I stvarno – nadvožnjak se spustio toliko nisko. Barikada!
- Koliko ima do stadiona? – upitao je selektor Branimir Tulić.
- Dvesta-trista metara – odgovorio je naš domaćin.
- Ma to je ništa, idemo pješke. Mi mislili nekoliko kilometara – rekli su u glas reprezentativci Republike Srpske i počeli da izlaze iz autobusa.
Raspakuju se čunjevi, lopte, oblači se oprema za trening. Nose se pomoćni golovi. Pršti na sve strane. Domaćin nam se predstavlja kao Slađan Aleksić, bivši igrač, kapiten, direktor i predsjednik Fudbalskog kluba Morava. Pored njega dječak 12 godina, kao iz topa:
- Juče smo pobedili Albaniju u Albaniji 3:0!
- Zar ste išli tamo? – upitao je neko iz naše ekspedicije.
- Igrali smo u Preševu, to je za nas Albanija! Nema slađe pobede! – odgovori mališan.
Djeca su uvek iskrena i neiskvarena.
Ostali smo zatečeni.
Bujanovac i Preševo, gradovi na jugu Srbije, su „pod kontrolom“ albanskog življa. Ima ih oko 98 odsto. Očekuje se „kosovski scenario“.
- Albanci nadiru sa svih strana. Vranje se još donekle brani, ali sve je više Albanaca rođenih u ovom gradu. Žele da im to piše u dokumentima. A kod nas svake godine jedan razred manje se upisuje u školu. Eto, danas predsednik Albanije Edi Rama u poseti Preševu, a nikoga od naših državnika. Zar to ne govori sve?! – upitao je naš domaćin.
Stvarno, gdje je granica između Srbije i Albanije? Postoje dvije – geografska i etnička! Na jugu je, pored mnogo puta pomenute tuge, sve komplikovano. I nedefinisano.
Pitamo se: Bože kako ćemo prema Preševu dolje mora da je haos i sveopšte orgijanje?!
Fudbaleri treniraju, razgovor dalje teče na atletskoj stazi stadiona Morave.
- „Rakete“ su sa desne prešle i na levu stranu puta za Makedoniju, sve više smo okupirani na vlastitoj zemlji – kaže naš domaćin koji nam nudi kafu i sok, uz izvinjenje:
- Nisam doneo rakije, a valjala bi da se malo zagrejemo!
- Kako je Vladičin han dobio ime? – upitah.
- U staro vreme vladike su ovuda putovale iz Konstantinopolja ka Nišu, Beogradu, severu... U Grduličkoj klisuri je bilo mnogo bandi, pljačkale su i ubijale u noći. Onda je Vladika tražio da mu se ovde izgradi han kako bi mogao da prenoći pa ujutro nastavi dalek put. Eto imena! Inače, ovde imamo dva sveštenika iz Republike Srpske – odgovori naš sagovornik.
- Jeste li nekada bili u Republici Srpskoj? – postavio sam pitanje.
- Kako da ne. Imam mnogo prijatelja u Bosni. Poznajem Banjaluku, Prijedor, Dubicu, Gradišku... sve sam to obišao. U Sanskom Mostu mi je bila udata sestra od ujaka, nastavnica socilogije Dobrila Nikolić, supruga nekadašnjeg direktora bolnice Duška. U Banjaluci me pred rat operisao čuveni hirurg Nebojša Popović, ugradio mi šarafe u koleno. Ma znam celu Krajinu. Prijatelj mi je Amir Durgutović, bivši igrač Borca. On je sada u Gradačcu. Bio sma i tamo sa Open fan školom – istakao je Aleksić.
- Dobrila je moja nastavnica u Srednjoj školi, sanski Most je grad mog rođenja – upoznao sam Aleksića.
- Eto vidiš zemljak, svet je mali!
- Imate lijep stadion?
- Igrađen je 1962. godine i odmah ga je te godine potopila Morava. Naš klub je osnovan 1929. godine i jedan je od najstarijih u Srbiji. Naš najpoznatiji igrač je Borislav Stanković, a jedno vreme u našem klubu proveo je i sadašnji fudbaler Partizana Vojislav Stanković.
Naš razgovor se bližio kraju, a domaćin Slađan nam je rekao i ovo:
- Mi smo centar ovog dela. Sofija, Priština i Skoplje su od nas nešto više od 100 kilometara, Niš oko devedeset. Možemo na sve četiri strane da stignemo za čas posla. Voleli bi da jednog dana dođete kao reprezentacija i odigrate utakmicu protiv Morave! Bila bi nam čast da ugostimo Republiku Srpsku.
Selektor Tulić je „odsvirao kraj“, sve je vraćeno na svoje mjesto, igrači su otišli u svlačionice da se spreme za dalji put. Dok se tuširaju u međuvremenu dolazi drugi Slađan, Miljković – Miljko, bio je, kao instruktor, na jednoj od selektivnih utakmica Fudbalskog saveza Srbije.
- Kad pre odlazite? Jeste li za večerinku? Izvinite imao sam obaveza na kampu FS Srbije. Ako možete ostanite još malo – govorio nam je.
- Hvala, ali moramo dalje. Dug put je pred nama. Hvala Vam na ustupljenom terminu i pomoći – istakli su članovi stručnog štaba.
- Bio sam mnogo puta u Bosni, imam tamo puno prijatelja iz fudbala. Dobar sam sa Duškom Petrovićem iz Sarajeva. Radio sam školu Open fan sa mnogim trenerima – istakao je Miljko.
- Iz Prijedora sam, znam da je za tu Dansku školu radio Nikola Bevandić, poznajete li ga? – pitao sam našeg domaćina.
- Kako da ne, pozdravite mi mnogo Ninu!
Igrači su polako ulazili u autobus. Pozdravljali smo se sa dvojicom Slađana. Poželjeli su nam srećan put i pobjedu. Nastavili smo put ka jugu, u nepoznato. Čekali su nas Bujanovac, Preševo i srpsko-makedonska granica preko koje put vodi do Kumanova. Saznali smo da su i ovaj grad „okupirali“ Albanci.
Padala je polako noć, prekrivala je južni Balkan. A u noći se ne vide etničke granice, geografske služe da razbude usnule putnike.
Balkan je specifičan. Zastava „Velike Albanije“ letjela je nad Topčiderskim brdom prošlog mjeseca. Premijer Albanije Edi Rama aplaudirao je istoj zastavi na tlu Srbije. „Pobjednik iz Haga“ je ponovio tezu o „Velikoj Srbiji“.
Od ove dvije „velike zemlje“ pitanje je šta će ostati ostalim narodima na Balkanu?!
Utvrđivanje međusobnih granica „Velike Albanije“ i „Velike Srbije“ je, čini nam se, dugotrajan, mukotrpan i nadasve rizičan posao. Mnogo je toga nerješenog i nedefinisanog! Zavađeni se teško dogovare za među, svi bi da je pomjere u komšijsku njivu. To je specijalitet nas Balkanaca. Da otimamo jedni od drugih.
Naš autobus je „poklopio“ mrak, počeli smo da sakupljamo pasoše za kontrolu na granici.
Iza nas je ostala Srbija južna, mnogo tužna.
Umor je počeo uveliko da nas hvata...
SUTRA: Koja je Makedonija prava





