Piše: Slavko BASARA

Direktor Rukometnog kluba Borac Nebojša Golić javno je digao glas protiv nepravde „umotane“ u sistematsko nipodaštavanje i omalovažavanje, s krajnjim ciljem degradacije i minorizacije nekadašnjeg evropskog šampiona.
Potomak slavne banjalučke porodice Golić, čiji se otac Momo na istoj funkciji borio s vjetrenjačama kao i sam Nešo, nije se libio da ukaže na svu problematiku u rukometnoj organizaciji dejtonske zemlje, ali isto tako i da prozove one koji ne rade u interesu rukometa i klubova Republike Srpske.
Očigledno je da „delegati“ iz srpskog entiteta, kada odu na sastančenje u Sarajevo, zaboravljaju odakle dolaze, koga predstavljaju i zbog čega su ustvari imenovani u zajedničke organe i tijela strukovnih saveza BiH. Upravo to je potencirao Golić kada je istakao da „neće dozvoliti uništavanje Rukometnog kluba Borac“.
Ne tako davno jedan funkcioner Fudbalskog saveza Republike Srpske mi je u razgovoru otkrio da „glas“ delegata iz Republike Srpske u Sarajevu vrijedi 100 evra?! Ne samo u fudbalu već i u svim ostalim savezima istakavši da je u pojedinim organizacijama ta cijena i manja.
Da li je to moguće?
Nije nam cilj da u bilo koga upiremo prstom i optužimo ga za korupciju, uzimanje mita za odobrovoljavanje, odnosno „logično“ izglasavanje nečega, ali za veliku brigu je nedostatak platforme svih strukovnih saveza Republike Srpske na nivou dejtonske zemlje. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Velike stvari prolaze pored nas, a pojedinci se zadovoljavaju sitnim interesima ne mareći za opšte i sportske.
Uspjeh se nigdje ne prašta, a Rukometni klub Borac je u posljednje dvije godine u BiH osvojio isto toliko duplih kruna. Znači apsolutni vladar!
Zbog toga i doživljava ono o čemu je javno pričao Nebojša Golić.
Očigledno je da je na rukometnoj sceni BiH „novo prestrojavanje“ i želja da se prekine dominacija sinonima Republike Srpske i oličenja uspješnosti rukometnog sporta sa ovih napaćenih balkanskih prostora. Ona, želja, nije postojala kada je vještački „naduvana“ Bosna harala terenima BiH, pa je doživjela to što je doživjela. Sve nelogično je osuđeno na propast!
Banjalučka rukometna škola je nadaleko poznata i priznata, svugdje u svijetu. Borac je osvojio dva evropska trofeja, na temeljima ove škole rodila se, prvo jugoslovenska rukometna prepoznatljivost, a potom i zlatna generacija hrvatskog rukometa. Grad na Vrbasu je iznjedrio šest rukometnih olimpijskih pobednika: Abas Arslanagić, Zdravko Rađenović, Milorad Karalić, Dobrivoje Selec, Nebojša Popović i Zlatan Arnautović, iz ove porodice je i jedan od najpoznatijih stručnjaka u današnjem svijetu rukometa Velimir Petković, pa rukometna porodica Unčanin... Banjalučanin Dragan Marković, kao selektor, odveo je BiH na Svjetsko prvenstvo. Republika Srpska je kolijevka i najpoznatijeg svjetskog TV turnira šampiona u Doboju iz kojeg je olimpijski pobjednik Đorđe Lavrnić.
Da li sve to treba da negiramo i minimiziramo?
Ono što je Nebojša Golić htio da kaže jasno se može vidjeti između redova njegovog izlaganja: rukomet, odnosno sport u BiH ima perspektivu ako se vrati u nadležnost entiteta što je uređeno i izvornim Dejtonskim sporazumom.
Sve drugo je majorizacija i centralizacija u kojoj neće biti ni takvih svjetskih vrijednosti kao što je Rukometni klub Borac!