Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala
Laži nema bez istine, ali istine ima bez laži.
Na časovima biologije učili smo da je čovjek postao od majmuna, da su majmuni i ljudi polubraća, od istih predaka. Na časovima vjeronauke učili smo da je Bog stvorio čovjeka. To dvoje ne ide nekako zajedno. Još smo mladi da shvatimo šta je istina, ali kada odrastemo biće nam jasno!
Zlo i laž se, na čovjeku vide, isto kao i kraća noga.
Istinu, svako od nas, prepoznaje po tome što je neprijatna.
Ona, istina, onima koji imaju nečistu savjest dobro ugrije glavu – do ludila.
Kada smo već kod istine, evo da je iznesemo, na ovim stupcima, zahvaljujući našem ekskluzivnom pravo samo zato što smo novinari, što volimo svoju profesiju, što je ne upotrebljamao za ostvarenje niskih ciljeva, reketiranje ili ne daj Bože – mržnju. Istinu mrze oni koji se iste plaše, iz bilo kojeg razloga. Ti, istinomrsci, misle da i ogledalo na plakaru mogu da prevare.
Jeste, ali u svojoj imaginaciji!
Ogledalo je istina... Najbolja!
Banjalučki fudbal se pogledao u ogledalo i ljudi koji ga vode zajedno s njim. Međutim, oni javnosti žele da prikažu da sve nije tako kao što piše i kao što je u stvarnosti. To je:
- Poslije 180 premijerligaških minuta u sezoni 2014/15. Fudbalski klub Borac, sinonim ovog dijela Balkana, u rukama novokomponovanih robovlasnika, zauzima posljednje 16. mjesto sa jednim datim i pet primljenih golova;
- U Prvoj ligi Republike Srpske u sezoni 2014/15. nema nijedan klub iz najvećeg grada naše otadžbine. Najbliži prvoligaš, geografski, Banjaluci je Krupa, nešto više od tridesetak kilometara udaljenosti, pa Sloboda Mrkonjić Grad i Proleter Teslić – oni su predstavnici fudbala Banjaluke;
- Jedini banjalučki predstavnik na drugoligaškom zapadu je BSK, nekada slavni jugoslovenski drugoligaš, klub „romantike“. Nećemo reći da je tu samo zbog toga što je predsjednik tima sa Čaira Novak Damjanović najzaslužniji za dolazak današnje oligarhije u Područni Fudbalski savez Banjaluka, pa i u Fudbalski savez BiH ako hoćete;
- Regionalni zapad predstavljaju četiri kluba iz grada na Vrbasu: Naprijed za koji sam emotivno vezan jer sam sa Obilićeva poslao prvi novinarski izvještaj u redakciju „Glasa Srpskog“, 1. oktobra 1996. godine, pa OFK Lauš, Budućnost i Karanovac. Nigdje nema bivšeg prvoligaša Omladinca, pa drugoligaša Vrbasa i Željezničara, bivši prvoligaš Krila Krajine više i ne postoje;
- Najveća kuknjava, zbog besparice, čuje se upravo iz Banjaluke. Neko će reći logično, to je najveći grad. Jeste teritorijalno, ali fudbalski to je Bijeljina. Ako je kome nešto nejasno, neka prebroji klubove Bijeljine i Banjaluke, pa neka se uvjeri;
- PFS Banjaluka nikada neće biti vodeći Savez ne zato što je neko mrzi, već zato što ima nesposobne ljude koji sa pozicije sile i vlasti očekuju da im neko funkcije gurne u ruke da ih „uhljebi“. O fudbalu su odavno prestali da razmišljaju, on im samo služi da ostvare svoje niske ciljeve i zadovolje sitne pobude;
- I na kraju: ovako „ogoljen“ Borac, bez jasne baze oko sebe, nema veliku perspektivu. Zato „pojačanja“ i traži u Srbiji dok njegova djeca i sinovi igraju, ili su igrala, u Veležu, Sarajevu, Željezničaru, Olimpiku, Zrinjskom... A sadašnji banjalučki fudbalski „funkcioneri“ izdvojili su Borac na ledinu kao na streljanu, ostavivši ga kao u pustinji bez kapi vode, nabijajući mu, kao i prethodnici, višemilionske dugove.
Pametni će ovo shvatiti kao nepobitne činjenice, što ustvari i jesu. Oni drugi, sram ih bilo, od osionosti i mržnje opet će reći: „Basara je Banjalukomrzac!“
Da sam kao i oni ove savjete i činjenice bi im debelo naplatio, ali nisam takav.
Neka se stide svojih djela, meni ostaje samo uloga savijesti, i svijesti, koje je naše društvo davno izgubilo, pa zato i tumara krož život sa svakakvim likovima, bez istinskog društvenog statusa, pa i znanja!
Ah, da...
I retrovizor je ogledalo. Kada pogledamo u njega vidimo i istinitu prošlost. A ona je:
- Banjaluka nikada nije imala predsjednika Fudbalskog saveza Republike Srpske jer ne postoji „Banjalučka priča“. Ona je imaginacija prezentovana kao iskrivljena ideja bolesno-ambicioznih spletkaroša;
- Fudbalski klub Borac je 2011. godine iskorišten kao oružje političkog Sarajeva u borbi sa Republikom Srpskom, kada je malo nedostajalo da Fudbalski savez Republike Srpske bude ugašen. Zato mu je i pripala titula u Premijer ligi BiH iako se sa istoka čulo: „titula nam ne treba jer Bosna nije naša država...“;
- Područni Fudbalski savez Banjaluka je imao važnost i nešto dok je bio u zajednici sa Područnim Fudbalskim savezom Gradiška, a od 2002. godine je dovoljan sam sebi;
- Jedini su delegati Područnog Fudbalskog saveza Banjaluka, od svih sedam područnih saveza koji čine Fudbalski savez Republike Srpske imali drugačiju platformu na Skupštini Fudbalskog saveza BiH.
Loši karakteri se poistovjećuju sa Gradom Banjaluka koji je za njih institucionalna gromada, a oni samo kaljaju njegov obraz. Banjaluka je Grad prepun lijepih žena, aleja i visokih zgrada. Nažalost, oko fudbala su se okupili rđavi i zlonamjerni ljudi.
Sticajem okolnosti imam šmirgl papira pa mogu da ga donesem da se malo uljude. Red bi bio!
Želim da pomognem, ako mogu, da rđe potpuno ne preuzme banjalučki fudbal...
Čovjek kada se rodi ne može da izabere roditelje, grad i državu. Ali, kada odraste može da odluči s kim će da druguje...
P. S. Nisam novinar, niti žitelj Republike Srpske, zalivenih usta i hvalospjeva za „Musu“ ili „Dučića“.
Ima nešto i u čestitoj profesiji i...
Istraživačkom novinarstvu!
