Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Malo je, danas, onih koja na fudbal, njegove tokove i zbivanja kako na domaćoj tako i globalnoj sceni gledaju pozitivnim očima i sa optimizmom.
Uglavnom, oni koji nisu ušemljeni, a ne vole mnogo da rade, pljuju i blate sve pokušaje uspostavljanja normalnog funkcionisanja, profesionalizma i plovljenje uzlaznom putanjom.
Zašto?
Zato što je predio blistavo čist, a njihov pogled rđav i zamućen!

Ti i takvi, godinama nestručni, nesposobni, začaureni, nudili su samo pamet sumnjivog kvaliteta produkovanu lažnim moralnim vrijednostima i osionim ponašanjem. Novac, međutim, niko nije ni pominjao. Nisu ništa ni prošli ni vidjeli, a nude iskustvo. Gdje su ga to zaradili?!

Kada se napravi poslovno-tehnička saradnja pod formulom klasičnog menadžmenta u današnjem fudbalu (za mnoge je ovaj raspored riječi nejasan i zbunjujući) onda se pojavi projekat poput Fudbalskog kluba Rudar Prijedor. Oni koji imaju dobre namjere shvatiće težinu svih aktivnosti, a oni drugi neće ni pogledati istini u oči, pričaće svoju priču i željeti sve da pokvare.
Zašto?

Jer su njihove šeme razotkrivene i prekinute, a njihova služba je isključivo lične prirode, a ne klupska. I prvi se javljaju kao nezadovoljnici. A pojma nemaju o čemu se zapravo radi i u čemu se zapravo sastoji podrška fudbalu i klubovima.

Ima i onih koji okolo blebeću, naviknuti da kafana i ulica vode politiku života i fudbala, pa otud koga god sretnemo on ima UEFA profi licencu, u sve se razumije, zna da sastavlja tim, vodi klub... Bez obzira što nije odgledao nijedan trening svojih „ljubimaca“, ili pogledao istini i problemima u oči s kojima se u današnje vrijeme opšte besparice susreće skoro svaki sportski kolektiv.

Teško je ostati normalan u okruženju ludaka, davno je napisala jedna učena glava. Postoje tri puta: da pobjegneš od njih, da postaneš ludak ili da se izdigneš iznad svega i ideš svojim putem, uspravno, visoko podignutih očiju, ponosno...
Zašto se na Balkanu stalno pametuje, a malo radi?

To je ostalo iz nekih davnih vremena u kojima naučili malo da radimo, a mnogo da imamo. Danas svako ko radi i zarađuje, koji se prilagodio takozvanom „zapadnjačkom sistemu poslovanja“ i poslovnom menadžerstvu je lopov.
Čim neko kupi novo auto, ili počne da gradi kući slijedi nezaobilazna rečenica: „lopov se nakrao para“!

To pričaju oni koji obično sjede ispred „zadruge“ i cuclaju „sok od ječma“, provincijalci i nesposobnjakovići kojima je jedina titula u životu dodijeljena na vlastitu preporuku po mjestu rođenja ili nedostatku „letvi i dasaka“ u lobanji.

To je danas postao stil života i način kako oni mali žele da budu na vladarskom tronu. Do vrha se ne stiže opanjkavajući, vrijeđajući i ogovarajući druge već dokazanim djelima za opštedruštveno, u ovom slučaju, fudbalsko dobro. A to dobro treba da pobijedi ono što je bilo loše, u kojem su se mešetari raznog kova i profila, obrazovanja i starosti okupili u oligarhijske krugove sa tendencijom da sahrane i ono malo svetog što je ostalo.

Vladika Nikolaj Velimirović je mnogo toga mudro napisao i sačuvao za naš narod koji nikako da se opameti.
Crvanje situacije od strane perifernih likova koji žive sporedni život ne može da podsjeti ni na šta drugo nego na vrijeme o kojem je pisao Ivo Andrić, ali i Radoš Bajić.

Teško je fudbalu kad pojedincima udari sila u glavu pa postanu slijepi od nje!
Onda misle da sve mogu, a čestito ni svoj nos dobro ne vide.