Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Ima li blesavijeg naroda od našeg?
Neoubičajeno, ovog četvrtka komentar, novinarsku formu koja izražava lični stav pisca – novinara, počeo sam najlogičnijim pitanjem u aktuelnom trenutku.
Odgovor unaprijed znam, a vjerujem i vi poštovani i cijenjeni posjetioci našeg sajta ma kakve god namjere imali, dobronamjerne ili rđave. Svi ste dobrodošli na sportlive.ba!

U jeku zimskog cvjetanja neoustašluka i povratka nacizma u susjednoj zemlji sa kojom smo nekad „braća“ bili, a ona je danas „Evropa“, a mi Balkan, kada cijela Hrvatska skandira „za dom spremni“ i „ajmo, ajmo ustaše...“, kada se i ono malo Srba u „lijepioj njihovoj šikanira“, čak i ministar, a ćirilica budi šovinizam Banjaluka je ugostila gradonačelnika Zagreba Milana Bandića.
Niti je bilo mjesto niti vrijeme, ali eto, blesav smo narod.

Fudbalski stadion u Hrvatskoj odavno nije ono za šta je namijenjen, već je postao poligon buđenja neke nove NDH-azije, iste one koja je četrdesetih godina prošlog vijeka nanijela toliko bola, patnje i tuge toj istoj Banjaluci i okolini. Ako je ko slučajno zaboravio lik i djelo Viktora Gutića neka pročita „Banjalučke priče“ uglednog novinara i publiciste Tome Marića. Sve će mu biti jasno.

Ako neko slučajno ostane „zatečen“ neka se doškoluje štivom Jovana Dučića „Vjerujem u Boga i u Srpstvo“.
Bandić je došao u Republiku Srpsku, u „ćiriličnu“ Banjaluku sa kontradiktornom izjavom. Sve je znao da pročita i snađe se. A samo prije nekoliko dana je, po njegovim riječima, potpisao peticiju protiv ćirilice u „svom“ Zagrebu. Kome su vrane popile mozak?

Druškane moj kod naših komšija Latina je sve sračunato i isprogramirano, greške nema. A ta njihova domišljatost i „sposobnost“ licemjerstva u nama budi samo naivnost i tjera nas na zaborav. Kao da nam neko pritisne dugme „memory clear“. Iz Zagreba je, tačnije sa Bandićevog „Maksimira“ je krenuo novi talas neoustašluka, ali prvom čovjeku glavnog grada Hrvatske nije palo napamet da to osudi u „svojoj“ postojbini već je morao da dođe u Republiku Srpsku koja je dio njegove „domovine“ da bi „opleo“ po „Džou“ i njegovoj „spremnosti za dom“.

U Banjaluci smo se već sreli sa ovakvim i sličnim stvarima, samo što je prije Bandića protagonista identične uloge bio „trener svih trenera“ Miroslav Ćiro Blažević. Kad je u Zagrebu Tuđmanovac je „jedan kroz jedan“, u Sarajevu je „najveći ljubitelj bašćaršijskih ćevapćića“, a u Banjaluci navija za Borac i gle čuda – žao mu što nije bio trener fudbalskog brenda Republike Srpske!

Vraćam se osam godina unazad. Hrvatska je osvojila Dejvis kup sa Ivanom Ljubičićem, rođenim Banjalučaninom. Njegov život od malih nogu u Banjaluci saznao sam od moje prve supruge Andree koja je zajedno sa Ivanom trenirala na teniskim terenima u parku „Mladen Stojanović“. Uvijek je bio uzoran dječak, sportista, profesionalac... I ostao je takav. Bez obzira na životnu muku koja je zadesila mnoge porodice na šugavom Balkanu nikada od Ivana nije izašla nijedna ružna riječ iz usta ni o Srbima, ni o Banjaluci.
Međutim...

Radio sam u sportskoj redakciji „Nezavisnih novina“, bh. dnevnika koji nije bio nacionalno obojen već dejtonski nastrojen. Koleginica Maja Predragović, koja i danas prati tenis u ovim dnevnim novinama željela je da sa svojim sugrađaninom Ivanom Ljubičićem napravi ekskluzivni intervju. Došla je do broja telefona Ivanovog oca Marka. Razgovor je, poslije zvona telefona u slušalici, tekao ovako:

- Molim?
- Dobar dan.
- Dobar dan, izvolite.
- Ja sam Maja Predragović, novinarka „Nezavisnih novina“ iz Banjaluke htjela sam...
- Je li to ona Banjaluka u nekoj Republici Srpsko? Ja takvu Banjaluku ne poznajem – rekao je Marko i spustio slušalicu.
Maja je ostala u čudu nenačuđena.

Ta Banjaluka, iz „neke“ Republike Srpske je u jeku zimskog cvjetanja neoustašluka i nacizma u Hrvatskoj ugostila Milana Bandića, gradonačelnika Zagreba. Ta ista Banjaluka je 2003. godine dočekala papu Jovana Pavla Drugog koji je tražio oproštaj za zločine počinjene od strane pripadnika Rimokatoličke crkve na ovim prostorima. Niko ružnu riječ nije rekao ni papi, a ni Milanu Bandiću.

A kako se u Hrvatskoj osjećaju Željko Jovanović kome poručuju „da mu se zatre srpsko i sjeme i pleme“, odnosno direktorica Spomen parka „Jasenovac“ Nataša Jovičić?

Ovaj tekst nema za cilj da raspršuje međunacionalnu mržnju koje je ionako mnogo na balkanskim nesrećnim prostorima već da se izvuku pouke i kaže istina. Ako svi zajedno, sa istinom budemo živjeli, svima će nam lakše biti.
Svaki drugi vid života, u zabludi i kurtoaznom izvinjavanju i „peglanju“ istorije vodi nas u novi mračni hodnik.

Za vrijeme buđenja ustašluka na fudbalskim stadionima u Hrvatskoj koji su pokrenuli i sve ostale društvene „strukture“ u novorođenoj teritoriji Evropske unije u Srbiji se Crvena zvezda i Partizan, razjedinjeni „prepucavaju“ i ratuju, a ispadaju iz nacionalnog Kupa. Kome trebaju ovakva Zvezda i Partizan koji su najočitiji primjer trenutnog društvenog stanja preko Drine?
Zaista, mi smo blesav narod. Baš tako!