Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Postoje ljudi u životu na čije ime samo pomislimo i odmah se naježimo, oduzmu nam toliko dragocjene energije da se ne možemo vratiti za tri dana.
Ima, na svu sreću, i onih dobrih ljudi koji u čovjeku uvijek bude nadu, daju volju i ulijevaju pozitivnu energiju bez obzira mislili o njima, razgovarali telefonom ili se gledali u oči.
Od ovih prvih treba bježati, sa drugima treba graditi zajedničku budućnost!

Kada čovjek bolje razmisli, uspješan je u životu, i bogat, ako ima više onih pozitivnih nego negativaca u njegovom okruženju i ako ima najmanje dva iskrena druga.
Kao novinar i fudbalski radnik susreo sam mnogo njuški i ozarenih lica, primitivaca i kabadahija s jedne, odnosno gospode sa druge strane, licemjera i baraba, odnosno poštenjačina i ljudina.

Iskren da budem jednostavno sam zaključio da su poštenje i istina jedine izvorne vrijednosti koje su ostale. Isplatili se baš u današnje vrijeme biti pošten i iskren?
Tako sam naučio i ne želim da se mijenjam.
U životu se ništa slučajno ne dešava. Sve je čovjek, na ovaj ili onaj način zaslužio, samo je do njega kako će to shvatiti i „progutati“. Ima pametnjakovića koji viču da su najbolji i najljepši i samo da je njima. Takvima se obično sve to vrati kao bumerang po sred čela!

Neću o imenima, ovakvi će se prepoznati sami između redova, pa ne želim da prljam ovaj bijeli komnpjuterski papir i tipke na tastaturi. Jer oni brzo imaju svoju identifikaciju od Prijedora, Banjaluke, Doboja, Istočnog sarajeva, Trebinja...
U današnje vrijeme je u ljudima najteže pronaći čovjeka. Obično su se vrijednosti izgubile negdje u otuđenosti, nedostatku morala i čojstva.
Kroz istoriju i život imali smo, svi mi, uspona i padova, teških trenutaka, radosti, ali najbitnije je u svemu ne radovati se tuđoj nesreći kao što kaže Lemi iz kultnog filma „Mrtav ’ladan“ kada onako momački odalami Mandu i Batu Živojinovića po njuškama. Sve to jeste film, ali i životna svakodnevica i istina.

Bio sam u Srebrenici sa mojim Rudar Prijedorom, gostovali smo u Kupu Republike Srpske. Na samu pomisao i izgovaranje imena ovog gradića na krajnjem istoku naše republike ne možemo a da ne pomislimo na prošlost koja se u ovim krajevima tretira kao sadašnjost. Ipak, fudbal je bio glavna tema.
Kao gosti došli smo prijateljski opredijeljeni i sportski motivisani, tako smo i dočekani, gostoljubivo i skoro rođački, ali na terenu niko nikom nije praštao.

Regionalni ligaš je bio rame uz rame premijerligašu. To može da režira samo fudbal. I to u Kupu, u takmičenju koje je Guberu i Srebrenici poslije gostovanja tadašnje titogradske Budućnosti donijelo fudbalski praznik dodjeljivanjem za rivala Rudar Prijedor, a Prijedorčani igrali finale drugog izdanja pred više od 20.000 gledalaca.
Bože, kako nam samo malo treba da budemo ljudi!

Primjer iz Srebrenice treba pominjati na svakom koraku i u svakoj sekundi današnjeg blesavog i vremena u kojem caruju nasilnici, živčomani i ubice morala.
Neću nikome da solim pamet, ali ni more – nisam glup, a u školi sam učio da se pored Tuzle mnogo soli nalazi i u moru. Uvjerio sam se pijući vodu Jadrana u Puli prije nekoliko godina.
I dalje ću se truditi da pozitivce okupljam oko sebe i družim se s njima, a negativcima neka je kuća što dalje od mene. Ne zaslužuju moje društvo!