Piše: Slavko BASARA
Kao dio porodice u kojoj ne caruje ljubav, već vlada nesklad i disharmonija moram dobuko da udahnem i kažem koliko me ustvari bole te činjenice jer fudbal na području Prijedora polako vene.
Rudar Prijedor je posljednji u premijerligaškom karavanu, Sloboda iz Novog Grada, naš najstariji klub sa konstantnim egistiranjem je “fenjeraš” u Prvoj ligi, Kozara iz Donjih orlovaca, OFK Brdo iz Hambarina i Radnik Urije iz Prijedora zauzimaju posljednja tri mjesta na regionalnom zapadu, jedina svijetla tačka je OFK Ravan iz Međeđe, uz donekle oporavljene dubički Borac i Omarsku.
Kompleksi najnižeg mogućeg stepena
Svako vrijeme nosi svoje breme i ljude, a u Prijedoru činjenice govore das u to fudbalski degradatori i lično-interešdžije koje bi za šaku feninga prodali i vlastitu kuću, samo da su neko i nešto i da se pitaju. To su kompleksi najnižeg mogućeg stepena za koje adekvatnih medikamenata nema!
Zašto je Rudar Prijedor prepušten sam sebi?
Na ovo pitanje odgovor, prije svih, treba da daju oni koji su klub iskoristili za ličnu promociju i avanzovanje, a čim su se dočepali vlasti udarili su kontru. Ne razaznaju ništa noseći titulu životnih daltonista.
U svoj ovoj priči najveći “krivac” je, upiru neobaviješteni i zluradi, u imenu Mile Mandića čovjeka koji je jedini pokazao karakter i dokazao da i u najvećoj muci čovjek treba da bude veliki. Dok drugi područni savezi veličaju svoje predsjednike i pormovišu ih u generatore fudbalske budućnost, dotle nedefinisani i neistraženi Prijedor svog predsjednika gazi. Tako je Mile Mandić skinut sa liste delegata Premijer lige BiH iako je bio plasiran u top pet iz prošle sezone, a “promaknut” je bivši predsjednik PFS Prijedor Stanko Vujković, po dokumentima, delegat sa začelja iste liste.
Kada se pogleda ova nelogičnost onda i nije nikakvo čudo kakve pozicije zauzimaju Rudar Prijedor, Sloboda, Kozara, OFK Brdo, Radnik Urije… Ako još degradiramo Omarsku i Ravan gdje ćemo onda prispjeti.
Pitoma Sana i osioni ljudi
Kao nosilac fudbalskog sporta u Prijedoru Rudar Prijedor bi trebalo da ima široku bazu u drugim klubovima, ali nigdje situacija nije kao u području kroz koje protiče pitoma Sana. Rijeka jeste možda miroljubiva, ali se postavlja generalno pitanje: gdje ovakvu osionost pokupiše ljudi koji žive na obalama pitome Sane?
Zemljače moj čuvaj se Prijedor čaršije. U njoj je sve marginalizovano i degradirano, uspjeh se ne prašta, a fudbal doživljava najtežu i nabolniju metastazu svjesne kolektivne propasti.
Pokušava Mile Mandić, predsjednik PFS Prijedor da se izdigne iznad totalnog provincijalizma i da urazumi “odmetnute sinove”, ali kako sada stvari stoje biće to izuzetnjo teška i komplikovana rabota. A taj, Mile Mandić, uprkos svim ponižavanjima od vlastite fudbalske sredine jedini je bio i ostao prirodni gospodin, i uz Dragana Banjca, bivšeg sudiju, a danas iskrenog i istinskog fudbalskog radnika, svijetla tačka prijedorskog fudbala. A “Prijedorčani” traže na uvid lićnu kartu kao das u policajci ili pripadnici SIPA-e. Ustvari pojedinci su toliko malodušni da i ne prepoznaju ono što ih etiketira kao grobare fudbala u Prijedoru.
Novinarsko-fudbalsko stasavanje
Novinarski sam rođen i fudbalski odrastao paralelno sa počecima takmičenja na tlu Republike Srpske, od rodnog Sanskog Mosta i nezaboravnih Kup utakmica protiv Elektrobosne iz Jajca kada smo po mraku Oliveru Jandriću i drugovima na penale “oteli” osminu finala, pa zatim eliminisali drvarski Borac, a položili oružje pred glamočkim Šatorom. U nastavku tog takmičenja bio sam sudionik one istorijske utakmice Borac – Rudar Prijedor (3:2) odigrane pred 20.000 ljudi na Gradskom stadionu u Banjaluci, a prije nje po snijegu u Prijedoru 6.000 gledalaca.
Putovao sam i u Miliće kada je Rudar Prijedor u 11. minutu vodio 2:0, a izgubio 2:5, pa u revanšu na svom terenu poveo 2:0, pogađao sve osim mreže, a na kraju pehar apsolutnog šampiona otišao u vitrine kluba čije sam puste prostorije posjetio prošle godine kada smo gostovali u Vlasnici.
Tako se nekada gradila i pisala istorija. Od svega danas fudbalski Prijedor niti piše istoriju niti pripada savremenom vremenu. Zalutali smo u maglovitoj pustinji.
Između ovih redova svako će se prepoznati i sortirati tamo gdje mu je mjesto, ali činjenica ostaje uvijek kao opomena: zašto smo se uvijek kladili na pogrešne tipove?
Lako je biti kreten u današnje vrijeme, treba biti čovjek. Lako je glumiti barabu, treba živjeti kanonski. Lako je izigravati mangupa, moraju se rukavi zavrnuti.
PFS Prijedor “Pandorina kutija”
Područni Fudbalski savez Prijedor više liči na “Pandorinu kutiju” nego li na ozbiljnu organizaciju. Ustvari to je “firma” na staklenim nogama u kojoj nema predstavnika Rudar Prijedora, kičme fudbalskog sporta na ovom području. Nije za to kriv ni Mile Mandić ni Dragan Banjac. Oni su uspjeli u fudbalu ne kao funkcioneri već kao ljudi čim mogu svakome da pogledaju u oči is a svakim sjednu za sto i “prebace” po koju. Krivi su oni koji i danas, “u zaleđu”, vladaju i povlače poteze tužne sudbine. Pa tako i izmišljaju klubove i njihove predstavnike samo da bi vladali i pitali se.
Jadna je prazna kuća u kojoj su životni resursi gazed samo zidovi. Gdje nema čeljadi i dima nema ni života.
Napisao sam u dva dana isto toliko komentara na račun fudbalskog Prijedora jer mi je trebalo vremena za inspiraciju. Ovim putem izvinjavam se vjernim čitaocima našeg sajta što su ostali uskraćeni za omiljene redke novinarskog štiva u kojem je sve “ni po babu ni po stričevima”. Evo neka uživaju sada u ovim podacima koje mnogi nisu znali.
Fudbalski Prijedore probudi se!
