Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Veselimo se i radujmo, život nas ide, imamo para “kao blata”, spavamo na klupi u parku vlastitog grada, volimo se i pomažemo, slobodni smo i sigurni.
Ima li šta ljepše?
Koliko nam je lijepo, koliko željno iščekujemo te divne trenutke čak smo i u juli pomjerili start Premijer lige BiH u fudbalu jer kakva je da je u ovoj zemlji se be najvažnije sporedne stvari ne može.

U subotu će s centra, u prvom kolu 11. zajedničkog šampionata krenuti takvi vrhunski majstori da će se svjetske TV stanice prosto utrkivati koja će zauzeti bolju poziciju na stadionima renomiranog i uglednom takmičenja koje nosi isto tako ime – Premijer lige.
Francuzi su davno ispod nas, Englezi prepotentni, Nijemci nas gledaju potcjenjivački, španci sažaljivo, Italijani ne vjeruju sami sebi, tako ni nama, naš klupski fudbal je na vrhu. Svjetski smo šampioni samo nam to još niko nije javio. Niti smo primili pobjednički pehar!

Zaista možemo da budemo srećni što smo baš mi izabrani da živimo u vremenu “meda i mlijeka” u kojem će poželjeti da žive mnogi naši potomci, a i preci nam zavide. Ko im je kriv što su baš nas “projektovali” za srećni početak 21. vijeka?!
Koliko nam je lijepo tačno bi trebalo da počnemo da smišljamo jedni drugima pakosti i “podešavamo” nemoralne stvari, da se jezdimo na bližnjega svoga i da mu, pored našeg silnog bogatstva, zagorčavamo život i otimamo njegovu imovinu.
Jesmo li baš mi krivi što živimo u savremenom društvu?

Dok globalni svijet izjedoše korupcija i ekonomska kriza mi se kupamo u srećnim trenucima zarađene sreće i smijemo se svima u facu. Kako i ne bi kada živimo bez ikakvih problema. Jedini koji postoji u našem životu je taj da strijepimo da će lopta postati kockasta na našim fudbalskim terenima.
Ne pravimo predstavu od života, već smisao. Živimo šablonski kao “bubreg u loju”, nismo umorni niti zasićeni, puni smo elana i volje za životom, još kad nam fudbal ubrizga dodatni adrenalin letjećemo kao das mo popili “red bul” i dobili krila.

Ovo pišemo iz srca, duše, a ne po slovu parodije iako će nemoćni i skrhani svijet (čitaj zapad) i u ovim našim riječima tražiti, “između redova”, sprdnju i govor neozbiljnosti.
Molimo Boga samo da niko ne dođe i ne upali svjetlo jer bi se tada sudarili sa zabludom vanjskog svijeta koji je pokvaren do besvijesti za razliku od nas koji još uvijek čuvamo izvornosti svih svetih knjiga, ma kako god se ona zvala!

Imamo za čim da žalimo gledaju preko plota.
Umjesto da nas nevolje guraju ka vrhu, a dobričinstvo bliže Bogu, mi smo se prepustili materijalnom ateizmu. Pa ko je blesav da ne živi život siromašan uzbuđenjima i napuklog čovjekoljublja?
Zato smo srećni što nam potaman sve ide, što smo sreći, što na ulicama naših gradova blješte osmijesi i sreća, pozitivna energija.

Ima li ko da se mijenja, pa da i to naplatimo.
Nema veze bila to imaginarna ili stvar parodije.
Dovoljno smo bistri punoljetni. Znamo o čemu se zapravo radi.
Neka živi naš fudbal i žao nam je što nije krenuo još prije mjesec dana…