Na adresu našeg sajta stiglo je pismo dobrog poznavaoca prilika u Fudbalskom klubu Borac koje prenosimo u cijelosti:

Dugo gledam, osluškujem, slažem kockice u mozaik, pratim izjave najodgovornijih ličnosti u i oko „Borca“, ali nikako mi nije jasno da klub tako svijetle tradicije i renomea ne može da bude, najmanje, klub koji će bar svake druge godine igrati Evropu. Banjaluka to zaslužuje.
Razmišljao sam dugo da li da se odlučim na ovaj potez, da pošaljem pismo medijima i svoje viđenje situacije jer sam „Borac“ gledao sa sve tri strane, istoka, zapada i sjevera, nadam se da ćemo dobiti i jug, otići ću i tamo.
U prvom redu Fudbalski klub „Borac“ treba i mora da bude državni projekat kao što je to danas Fudbalski klub „Sarajevo“. Mnogi će se pitati kako kada je dug veći od deset miliona maraka!?
Pa lako.
„Borcu“ je od Grada Banjaluke na mječnom nivou potrebno 40.000 KM na ime plata, od Vlade Republike Srpske 60.000 KM na ime plaćanja prevoza, hranarine i gostujućih utakmica. To je nešto manje od pola miliona maraka. Kada jedna Bijeljina na mjesečnom nivou za „Radnik“ može da izdvoji više od 30.000 KM zbog čega nekoliko puta veća Banjaluka isto to ne bi mogla? Nije valjda da Bijeljina bolje zna šta je od izuzetnog značaja za Grad od Banjaluke?
Tokom zimskog prelaznog roka potrebno je pet ekstra pojačanja za koja treba izdvojiti 100.000 KM i ako se to uradi „Borac“ sigurno ostaje u Premijer ligi BiH nadograđivanjem postojećeg igračkog kadra.
Taj novac za pojačanja treba da obezbijedi budući predsjednik i njegov Upravni odbor koji on izabere tako da se stvore jasne pretpostavke za ljeto kada bi „Borac“ morao da napravi zaokret poslije opstanka u Premijer ligi. Uz sve to potrebno je da se usvoji i Zakon o sportu koji bi definisao mnoge stvari i onemogućio manipulacije sa kojima se FK „Borac“ susretao decenijama.
Potrebno je, takođe da se Gradski stadion stavi u nadležnost Grada odnosno da mu se vrati status kao Sportskoj dvorani „Borik“ i time bi se riješio dio nagomilanih problema, spojio radni staž zaposlenih u klubu. Sve je to na lijep način definisao projekat spašavanja „Borca“ od strane Fudbalskog kluba „Krupa“ iz Krupe na Vrbasu, koji je ponudio rješenje. Čini se jedino logično i normalno.
Međutim, tada su se probudili spavači u „sivoj zoni“ oko kluba shvativši da su njihovi lični šićardžijski interesi ugroženi i da neće moći ubuduće da uživaju u privilegovanoj ulozi „Borčevaca“ i „Banjalučana“. Krenula je odmazda na najbrutalniji, prljav način, političkom igrankom onih koji su u životu se „kitili“ sa više političkih partija kojima pripadaju nego što ih je uopšte osnovano na ovom podneblju. Idu ljudi ispred vremena!
Šta to danas znači biti „Banjalučanin“ i „Borčevac“, pa slavu grada i kluba su pronijeli mnogi Banjalučani i Borčevci: Svetislav Tisa Milosavljević, Marijan Beneš, Zdravko Rađenović, Velimir Sombolac, Zoran Smileski, Abas Arslanagić, Milorad Bilbija...
Šta danas znači, predstavlja i koju svrhu ima Udruženje veterana i prijatelja FK „Borac“ u kojem su okupljeni ljudi niskog nivoa razmišljanja jer „Borac“ doživljavaju kao svoju privatnu prćiju, a ne projekat od opšteg interesa i za Grad Banjaluku i za Republiku Srpsku, pa ako hoćete i ovakvu kakva je, BiH.
Zbog čega je prijedlog Fudbalskog kluba „Krupa“ odmah dočekan „na nož“ i dezavuisan na tako svirep i bahat način od strane onih kojima je „Borac“ „krava muzara“, a koji žele da stalno nešto podapinju i vladaju iz sjene bojeći se jasno da izađu sa svojim stavovima pred javnost. Zar će se „Borac“ potčiniti kukavicama i kompleksašima i žrtvovati svoju istoriju i uspjehe, odnosno dozvoliti onima koji ne vide šumu od drveta da se kite titulama „Borčevac“ i „Banjalučanin“.
Prošla su vremena kada je „Borac“ bio socijalna ustanova, dijelio šakom i kapom i propadao. Sada sve to treba da se promijeni, ali oni što su otvarali šake i skidali kape kao prosjaci postadoše odjednom na visokom društveno-političkom položaju sa punim džepovima para.
Odlaskom Draška Ilića i Roberta Zrilića iz „Borca“ otvorila se prilika tim i takvima da se kunu u „Borac“ pred auditorijumom, a odmah iza ugla uzmu ašov i potkopavaju Gradski stadion i klub sa ciljem da ga strovale u ambici neviđenih dubina.
Da bi i dalje vladali, bili „Borčevci“ i „Banjalučani“ oni su odmah u startu srušili ponudu i jedino ispravno i logično rješenje koje je ponudio Fudbalski klub „Krupa“ uz konstataciju: „šta ti seljaci hoće?“
Ako neko želi da se bavi analitkom onda može da vidi da su ti „seljaci“ što „Borac“ gledaju „drugačije“ od onih koji ga „muzu“, potkopavaju i uništavaju, u jednom maloj mjesnoj zajednici stvorili klub za svaki repsket, stvorili infrastrukturu koju 90 odsto banjalučkih klubova nema, izgradili teren sa vještačkom travom, podigli krov nad tribinom, napravili svlačionice, igrali za oba trofeja u Republici Srpskoj i dalje su spremni da sve to žrtvuju za „Borac“.
A „Borčevci“ i „Banjalučani“? Oni bi iz najdeblje hladovine da gledaju propast kluba od devet decenija istorije, pričaju kako su oni dio toga, uzimaju mizeriju koja je klub i došla glave svih ovih godina i na kraju kada ih neko upita: „šta radite“ oni bi odgovorili – volimo „Borac“ i ostali u ladovini.
Grad Banjaluka mora najozbiljnije da shvati aktuelni trenutak i da uz pomoć republičkih institucija pronađe rješenje za „Borac“, odnosno da rastjera sve one koji su godinama busajući se u prsa rušili kult fudbalskog mjezimca.
Na kraju krajeva „Borac“ jeste iz Banjaluke, ali gdje piše da mora da bude isključivo banjalučki? To je samouništenje konzervativnog oblika.
„Borac“ je personifikacija Republike Srpske i vremena od devet decenija koje nimalo nije bilo ni ugodno ni lako.
Elem, sport je najbolji ambasador jednog Grada, a godinama Fudbalski klub „Borac“ je imao ambasadorsku ulogu kada je Banjaluka u pitanju čak i u najtežem, ratnom vremenu. Nosio je klub veliko breme i dospio do višemilionskih dugovanja koja ga guše.
Prijedlog i projekat ozdravljenja koji je predložio Fudbalski klub „Krupa“ u određenim strukturama „Borca“ posmatra se kao neodrživ i loš iz više razloga, a glavni je svakako višegodišnja učmalost, nedostatak volje i energije, odnosno mrtvilo koje je zahvatilo gotovo sve klupske pore. Mnogima ne odgovara sređivanje situacije i uređenje odnosa, odnosno profesionalizam i odgovornost. Do sada se uglavnom u „Borcu“ radilo samo sa velikim pravima, ali ne i obavezama, odnosno odgovornosti što je i dovelo klub do ovog stanja iz kojeg se izlaz sve teže nazire.
Kako je moguće da u posljednjih desetak i nešto više godine klub promijeni preko dvadeset trenera, po desetak predsjednika i direktora i da niko ne valja? Koji su to stvarni centri moći koji konstantno rovare protiv svega onoga pozitivnog što želi da se unese i instalira na banjalučki Gradski stadion?
Optuživanje „Krupe“ ustvari nije ništa drugo nego strah od uređenja „Borca“, odnosno prekidanja višegodišnje prakse u klubu u kojem su sitni interesi uvijek bili ispred opštih i fudbalskih. Prije svega krenuo bih od omladinskog pogona u kojem je upropašćeno nekoliko generacija igrača od 1991. do 1996. godišta, svaka od njih dala je po jednog dvojicu najviše trojicu fudbalera. Gdje su ostali? Zar je moguće da su u „Borcu“ igrali i ponikli samo:Grahovac, Subić, Zečević, Predragović... S druge strane u „Krupi“ u svakom zapisniku sa utakmice ima više od deset igrača ispod 21 godine. Praksa minulih godina u „Borcu“ je bila da u omladinskom pogonu igraju „tatini sinovi“ a ne djeca koja po kvalitetu i talentu to zaslužuju. Dolaskom Miroslava Balabana koji je talente tražio u malim mjestima u porodicama čiji roditelji nisu uticajni i bogati došli su i rezultati vidljivi golim okom na tabelama Premijer lige BiH za omladince.
Da se razumijemo, bez omalovažavanja i vrijeđanja bilo koga, ne može „Borac“ da stvara igrače za „Naprijed“, „Krajinu“, „Slobodu“ iz Mrkonjić Grada, „Ljubić“... već mora da stvara za međunarodno tržište i da od toga živi i zarađuje.
Ne treba biti pretjerano pametan i zaključiti skroz jasnu činjenicu zbog čega su se pravile nepravilne selekcije igrača i zbog čega su recimo Babić, Kremenović, Ožegović... bježali iz Banjaluke u Vojvodinu i Srbiju?
Ono što „Borcu“ nedostaje u ovom trenutku jeste i realnost koju uporno želi da neutrališe Udruženje veterana i prijatelja svojim kontra djelovanjem kao da nije dio kluba. Politika ovog udruženja mnogima istinskim fudbalskim ljubiteljima i poznavaocima banjalučkih fudbalskih prilika nikako nije jasna. Ili je većina članova pomenutog udruženja tu, u prvom redu, da se za nešto „ogrebe“, odnosno ušićari dok se još može, odnosno da prosipa smrad uokolo trujući sve ono što je zdravo ostalo. Zbog toga i jesu nastali milionski dugovi što nije bilo zdravih i realnih komentara i kritika već samo onih koji se isključivo vode nekakvom interesnom sferom.
Kada bi se malo bolje zagrebale klupske knjige mnogo toga bi se moglo naći jer je isto to udruženje ustupalo žiro-račun za poslovanje FK „Borac“. Mnoge transakcije su se „prelamale“ preko računa „veterana i prijatelja“ jer su „Borcu“ žiro-računi blokirani. Da li je to možda krivično djelo?
Projekat ozdravljenja FK „Borac“ predložen od strane FK „Krupa“ nije ništa drugo nego prekid dosadašnje prakse koje, izgleda, mnogi ne mogu niti žele da se odreknu, pa ostaje kao zaključak da je „Borac“ talac pojedinaca i grupacija koje godina lijepo žive od toga što sami sebi dodjeljuju titule „Borčevac“ i „Banjalučanin“.
Ovdje želim da pomenem vjerne navijače „Lešinare“ koji su uvijek bili uz klub i kada se igrala Evropa i sada kada je situacija teška. Putovali su na sva gostovanja, davali podršku, bodrili igrače, nadali se da će doći bolji dani. Sa istoka uvijek je stizala snaga za „Borac“. Oni najbolje osjećaju o čemu se radi i kako je sudbina njihovog voljenog kluba u rukama onih koji gledaju samo sebe.
Kako sam razumio ponudu „Krupe“ upućenu na adresu „Borca“ pokušaću da napišem u narednih nekoliko rečenica.
U prvom redu to je jedini zvanični prijedlog prevazilaženja teške situacije na Gradskom stadionu, dobro izrađen elaborat u kojem su svi klupski segmenti dotaknuti sa ciljem reorganizacije. Niko drugi ništa drugo nije predložio niti se udostojio da ponudi, pa ni pomenuto udruženje, čakajući valjda da sve pdane sa neba, samo od sebe.
Prema prijedlogu FK „Krupa“ organizaciona struktura i takmičarski pogon FK „Borac“ bi pretrpjeli veliko pospremanje, znalo bi se ko šta radi, šta su čija zaduženja, kolika je odgovornost svakog pojedinca. Ustvari, sve bi hijerarhijski bilo posloženo, a glomazni aparat smanjen. Nisam imao mnogo vremena da gledam detalje, ali onoliko koliko sam shvatio u prijedlogu ozdravljenja „Borca“ stoje i finansijske obaveze Grada, Vlade i čelnika kluba, u prvom redu predsjednika koji isto tako treba da obezbijedi određena sredstva za rad kluba što sam iznio u prvom dijelu pisma.
To je formula po kojoj bi trebalo da funkcioniše svaki sportski kolektiv u Republici Srpskoj i BiH jer samo tako, sa odgovornošću, racionalizmom i profesionalizmom može da se ide naprijed. Očigledno je da iskustvo stečeno u radu Fudbalskog kluba „Krupa“ čelnici ovog prvoligaša Republike Srpske žele da prenesu i na Gradski stadion što je za svaku pohvalu jer su se pojavili konačno pojedinci koji razmišljaju u interesu „Borca“, a ne ličnom.
Opet će „dušebrižnici“ reći – nije „Borac“ „Krupa“.
Tačno. Ne može se porediti ni po čemu sa klubom starim nešto više od tri decenije. „Borac“ je oronuo, propao, ojađen, u višemilionskim dugovima, grčevito se bori za opstanak u Premijer ligi BiH, a „Krupa“ klub koji hita ka Premijer ligi BiH, bez marke dugovanja, napravljeno sve entuzijazmom i jakom voljom, odricanjem i domaćinskim poslovanjem. I takva „Krupa“ svoje mjesto želi da ustupi „Borcu“ u kojem postoje ljudi da sve to neutrališu zarad sebe i svog položaja, lažnog društvenog statusa i koji su naučili da se bahate i neracionalno troše novac kojeg je u sportu sve manje.
Pitanje je da li će još iko ponuditi izlaz iz krize „Borcu“ i žrtvovati svoje zasluge za dobrobit velikana iz Platonove ulice kao što je to uradila „Krupa“?
Sve iskrene Borčevce treba da bude strah ukoliko „Krupa“ povuče svoj prijedlog ozdravljenja „Borca“, tek tada će banjalučki klub ostati na ledini i vjetrometini bez ikakvog rješenja za prevazilaženje teške situacije.
„Borac“ još uvijek ima šansu da se izvuče ako oni koji to trebaju prepoznaju. Ukoliko se nastavi stara praksa rušena svega onoga što treba da donese red, rad i disciplinu „Borac“ je izgubljen.