Neki dileri automobila nude garanciju pri kupovini vozila od 100.000 kilometara, na veš mašinu ona iznosi do pet godina, na tehničke uređaje ona ide do tri godine maksimum, dok sve ostalo je ispod toga. Postoji nešto na šta ne možete zalijepiti garanciju, ne zbog toga što možda neće trajati predviđeni period bez kvara, već zbog toga što je jednostavno neuništiv, a to je slučaj sa vezom Miljana Bajića i Laktaša.
Proživejli su Laktaši sve i svašta u zadnjih godinu-dvije. Prošle sezone opstanak su izborili u zadnjem kolu, ove nešto prije. Zimus je bilo najteže. Mnogi su prognozirali niži rang, neki su vidjeli i katanac na stadionu. Nezapamćeno loša situacija potresala je nekadašnjeg premijerligaša. I nekim čudom, Laktaši su preživjeli. I to zahvaljujući - igračima! Ostali su na okupu da se bore i održe klub. Najzaslužniji među njima svakako je kapiten Miljan Bajić.
Tekst koji ćete pročitati oda je ovom sjajnom sportisti i čovjeku, koji će Laktašima mnogo nedostajati od onog momenta kada fudbalu kaže zbogom.
Rođen je 16. septembra 1982. u Sarajevu. Svoje prve fudbalske korake načinio je 1993. godine u Slogi iz Ilijaša. Prirodna pozicija mu je lijevi bek, ali uspješno može da pokrije i ostale pozicije u odbrani. Po potrebi i zadnji vezni. Poslije Sloge, nosio dres FK Drina HE iz Višegrada, odakle u ljeto 2007. dolazi u Laktaše. Malo ko je tada mogao pretpostaviti da će upravo taj momak ispisati svoje ime u istoriju kluba. Iako je imao ponuda iz Srbije, odlučio se za novopečenog premijerligaša i tako ispunio veliku želju Vladi Jagodiću. Brzo se uklopio u tim, a službeni debi uslijedio je 19. avgusta 2007. godine, kada su Laktaši u okviru trećeg kola Premijer lige Bosne i Hercegovine gostovali Širokom Brijegu. Slavio je tad tim sa Pecare 1:0 golom Brazilca Wagnera Santosa iz 78. minute, a Miljan je na terenu proveo 76 minuta. U prve tri godine upisao je 73 nastupa. Važan šaraf u ekipi bio, cijenjen i poštovan od svih igrača, trenera i radnika. Često je zaduživao i kapitensku traku. Klub je napustio u julu 2010. godine i prešao u Kozaru, tada takođe premijerligaša. Epizoda u Gradišci trajala je do kraja 2012. godine, kada se vratio tamo gdje mu je puno srce i duša – u njegove Laktaše.
Nevjerovatna fudbalska inteligencija, snaga i lukavstvo koje mu je Bog podario, prožeti višegodišnjim iskustvom iz Premijer lige pokazali su se kao ključan faktor na terenu ovog proljeća, kada se za svaku loptu i bod vodila žestoka borba. Sinonim požrtvovanosti i borbenosti, pored njega ekipa je mogla da se opusti kao na godišnjem odmoru. Uvijek je davao 185% u očuvanju svog gola, na treninzima redovan, podsticao je i motivisao saigrače da se bore i u njima je budio onu sportsku krvožednost. Pored nemjerljivog učinka na terenu, diplomirao je i na trenerskom planu. Znao je vrlo dobro taktički postaviti i dirigovati sadašnjom mladom ekipom Laktaša.
U dresu Laktaša uknjižio je 140 nastupa, i pritom se tri puta upisao u listu strijelaca. Da li će i u narednoj sezoni braniti boje ovog kluba ili je utakmica protiv Modriče bila poslednja u njegovoj karijeri, ostaje da se vidi... ali u svakom slučaju, Laktaši su mu zahvalni za sve!