Bio je 24. dan četvrtog mjeseca, godina 1985, mjesto dešavanja stadion "Grbavica" u Sarajevu, Željezničar je, kao predstavnik Jugoslavije, u revanš susretu polufinala Kupa UEFA čekao mađarski Videoton koji je u prvom meču stekao prednost od 3:1.
Sarajlije su sve do 88. minuta imale rezultat 2:0 koji im je garantovao plasman u finale prestižnog takmičenja i duel protiv slavnog madridskog Reala. međutim desni bek mađarskog tima, Jožef Čuhaji raspršio je snove "plavih" i svih njihovih navijača. "Grbavica" se rasplakala, i cijela Jugoslavija. Poslije serije pobjeda protiv Slivena iz Bugarske, švajcarskog Siona, rumunske Univerzitatee i tada sovjetskog Dinama iz Minska jedna sjajna Željina generacija zaustavljena je na korak od istorijskog uspjeha i prvog finala evropskog takmičenja u klupskoj istoriji.
Golman te slavne generacije bio je Dragan Maca Škrba koji je primio gol u 88. minutu. Pored njega protiv Mađara su igrali još: Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić, Baždarević i Samardžija. Danas je bivši golman vlasnik restorana u Istočnom Sarajevu prisjetio se tih dešavanja od prije 30 godina i tuge jugoslovenskog fudbala.
- Gol Čuhaija me progoni i dan-danas. Stalno premotavam film i pitam se zar je tako moralo da bude. Izgleda da jeste jer sva dešavanja te aprilske noći u Sarajevu su plod negativnih slučajnosti i nedostatka sportske sreće. Utakmicom protiv Videotona smo ušli u istoriju evropskog fudbala. Nisam siguran da bi se i danas pričalo o tom našem nastupu u Kupu UEFA da smo prošli u finale. Možda je Bog htio da ostanemo upamćeni baš po ovom – počeo je priču Dragan Maca Škrba, legendarni golman sarajevskog Željezničara.
"Plavi" su na pomenutoj utakmici propustili sijaset šansi za postizanje gola i na kraju im se to osvetilo.
- Ni danas, poslije toliko godina, sebi ne mogu da objasnim pogodak čovjeka koji nikada u karijeri prije, a ni poslije nije zatresao mrežu protivnika. Siguran sam da je u tim momentima Vlado Čapljić promijenio smjer lopte, išla je prema meni, imao sam je, i onda je iznenada promijenila putanju, prevarila me i pored moje noge odsjela u golu. Te minute bola i patnje proganjaće me cijeli život. Sjećam se da ni sudija iz Velsa nije mogao da vjeruje šta nas je snašlo, zanijemio je, čovjek je jedva podigao ruku da pokaže na centar. Željeli smo finalni duel protiv Real Madrida, i danas sam siguran da je došlo do te utakmice da nas Madriđani ne bi pobijedili. Umjesto finala smo tugovali, ali to je sport. Pun sreće i tuge i stalno režira nepredviđene stvari. Zato i fudbal jeste to što jeste – dodao je Škrba.
Poslednjih godina Škrba nije u fudbalu. Bio je kratko u Fudbalskom klubu Slavija, izašao je iz te priče, okrenuo se nekim drugim stvarima.
- Najviše vremena sam u svom restoranu u Istočnom Sarajevu. Tu se nekako najljepše osjećam. Nailaze prijatelji, poznanici, ne samo iz fudbala i sporta već i iz da tako kažem normalnog života. Pored ugostiteljstva planiram da razgranam i biznis sa nekretninama, da u nešto uložim novac koji sam zaradio u karijeri, ne valja da stoji, mora da cirkuliše. Što se fudbala tiče daleko sam trenutno od njega. Ne interesuju me ovakve stvari koje su trenutno na sceni. Zato me "iskorištavaju" razne organizacije, najviše novinari, zovu me u žirije i daju mi pažnju – nasmijao se Škrba, zatim je zastao malo legendarni golman Žeqezničara, a potom nastavio:
- Bio sam jedno vrijeme u upravi Slavije. Upozravao sam svoje prijatelje Dragana Kulinu i Bogdana Čeku da neke stvari ne idu i da je sve to kratkog daha. Misli su da ne znam šta pričam. I dalje sam dobar s njima, volim Slaviju koja ima vjekovnu tradiciju, ali nažalost bio sam u pravu. Vidite gdje je danas klub. Jednostavno fudbal ne dozvoljava improvizaciju niti je trpi. Tačno sam rekao gdje su napravili greške, a tada su mislili da imam nešto protiv njih. Nadam se da će se Slavija brzo dići i vratiti na staze stare slave, mada je sve teže i teže, klubovi grcaju u dugovima i nemaju novca ni za osnovne potrebe.
Rado se nekadašnji golman jednog od najomiljenijih klubova iz bivše Jugoslavije, a koji nije pripadao "velikoj četvorki", sjeća se tih srećnih vremena, kada je fudbal imao dušu i sve bile nekako poštenije i iskrenije.
- Sadašnje i tadašnje vrijeme su kao nebo i zemlja. Sve je bilo drugačije. Nikada neću zaboraviti scenu i emocije sa debija u dresu Želje, bio sam najsrećniji čovjek na svijetu. Igrali smo protiv Partizana na "Grbavici", sav sam se naježio. Ušao sam s klupe jer se povrijedio prvi golman Arnautović, iznenada sam dobio priliku. Pobijedili smo Beograđane 2:1, a primio sam autogol od Milomira Odovića. Emocije sa te utakmice urezale su se za sva vremena. To se ne zaboravlja. Od tada sam postao nezamjenljiv na golu Željezničara. Eh, bila su to druga, mnogo srećnija vremena – prisetio se Dragan Škrba svog debija u Željinom dresu.
Željo je bio radnički klub, Sarajevo gospodski. Za tim sa "Grbavice" su navijali obični ljudi, takozvana raja, pridošlice, za Sarajevo činovnici i njihovi sinovi, rođene Sarajlije... Otud i ta podjela koja se, kako godine odmiču, sve manje osjeća. Rat je učinio svoje. Derbi Željezničar - Sarajevo, i obrnuto, bilo je nešto za šta se živjelo kako kaže Škrba.
- Čast utakmicama protiv klubova "velike četvorke" koje su u nama budile inat i veliki motiv, ali gradski derbi protiv Sarajeva je nešto posebno. Ko to nije doživio ne zna šta je fudbal. I danas premotavam po glavi uspomene i scene sa derbija. Uh, kakve su to utakmice bile, posebno ih pamtim. Taj dan kada se igra gradski derbi cijeli grad je blokiran i obojen u boje dva kluba. Sve je bilo u fer i sportskom tonu, a ne kao danas kada su derbiji povodi za krvave obračune – rekao je popularni Maca.
Malo se zamislio, a onda se prisjetio jednog derbija protiv Sarajeva:
- Taj derbi odigran 10. marta 1982. godine posebno pamtim. Na tribinama je bilo 55.000 ljudi, taj rekord se sigurno nikada neće srušiti. Izašao sam na zagrijavanje, a na stadionu je već bilo više od 30.000 gledalaca. Scena je bila zaista fantastična! Izgledalo je zaista nestvarno, ali su sudari sa Sarajevom bili iznad svega. Iako smo poveli 1:0, na kraju smo izgubili 1:2. Moja generacija nakon tog okršaja nije znala za poraz od komšija i po tome smo postali glavni u gradu. Takozvane face ko god nas je sretao u gradu častio nas pićem, klopom, hvalio na sva zvona, pomagao... bila su drugačija vremena. I drugačiji ljudi. Bliži jedni drugima...
Malo ko se sjeća, možda oni stariji ljubitelji jugoslovenskog fudbala da je Željezničar u sezoni 1983/84. tokom većeg dijela sezone u Prvoj saveznoj ligi bio u trci za šampiona. I to ozbiljnoj. Na kraju je ipak Crvene zvezda prva prošla kroz cilj.
- Nismo ostvarili i ponovili uspjeh generacije iz 1972. godine u kojoj su igrali: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković. Imali smo želju da uđemo u klupsku istoriju, nije nam se dalo. Inače ta sezona je bila posebna priča. Kako su se redale sezone, a mi se sve više upoznavali, igrali smo sve bolje i atraktivnije. U pomenutoj sezoni svi smo bili zreliji i tačno je da smo sa "crveno-bijelima" bili u trci za prvaka. Ipak, u presudnom meču sa Beograđanima poraženi smo na „Grbavici“ 1:3. Koliko su ozbiljno pristupili okršaju sa nama najbolje govori podatak da su iz Beograda sedam dana ranije stigle brojne medijske ekipe koje su prisustvovale našim treninzima. Slikali su nas i pravili intervjue, imali smo osjećaj kao da je u pitanju finale Kupa šampiona. Mi smo ispali pomalno naivni, poletjeli smo, nismo izdržali ogroman pritisak koji je bio na nama. Psihički smo bili pukli, Zvezda je iskoristala naše euforično stanje i... Epilog je poznat!
U inostranstvu je Škrba igrao u Portugaliji od 1992. do 1995. godine. Otišao je u januaru one godine kada se zaratilo, a o iskustvima iz najzapadnije kontinentalne evropske zemlje priča:
- Portugalci su zaista evropski Brazilci. Imaju takav mentalitet. Tri godine sam igrao u ovoj zemlji i naučio sam mnogo toga. Prije svega da moram da budem bolji za tri koplja od domaćih igrača da bi me cijenili i uvažavali, na kraju da bih bio standardan u prvom timu. Potpisao sam za klub Farense, sjećam se derbija sa Portom i Benfikom. Debitovao sam u sudaru sa Boavistom. Kod njih je običaj da prije utakmice popijete čašu piva ili vina. Ja sam izabrao ovo drugo, a kada sam stao na gol, imao sam osjećaj da u nogama imam 300 kilograma. Na svu sreću pobijedili smo 1:0. Poslije sam otišao u Belenenses. U Portugaliji sam „ispekao“ životni put i shvatio da samo ono što stekneš sa deset prstiju je tvoje i niko ti neće pomoći ni u čemu. Nažalost, dok sam boravio u ovoj zemlji bjesnio je rat na teritoriji Jugoslavije. Novine su pisale da sam obukao uniformu i pucao sa okolnih brda na Sarajevo. Ratna propaganda je pokušala na sve načine da me diskredituje, ali ostao sam uspravan i uvijek onaj isti – Dragan Škrba!
Poslije Portugalije uslijedila je epizoda u Južnoj Koreji i novi uspjesi.
- Pohang Šilers je boravio na pripremama u Lisabonu, vidjeli su me i izrazili želju da me angažuju. Menadžer Dušan Bukovac predložio mi je da idem u Aziju. Poslušao sam ga i nisam pogriješio. Bio sam prvak Azije, šampion Južne Koreje, a osvojili smo i Kup. I Koreanci imaju određene običaje prije utakmice. Piju krv psa koja dođe u kesicama i razblaži se sa vodom. Kada su mi prvi put ponudili, ostao sam zapanjen. U Južnoj Koreji sam imao dosta problema sa jezikom. Portugalski sam znao, ali ne i engleski, koji oni vrlo malo koriste. Bilo je raznih dogodovština. Kada sam tek stigao, nisam bio vješt u korištenju njihovog pribora za jelo, pa sam vrlo često ostao gladan. Nisam imao izbora, te sam kući vježbao kako se rukuje. Ubrzo nakon toga bio sam među najbržim za stolom. Kod njih je najveći specijalitet meso od psa. U ovoj zemlji ostao sam do 1999. godine, kada su donijeli zakon da nijedan klub ne smije imati stranog golmana. Oni su pred organizaciju Svjetskog prvenstva došli u situaciju da nemaju ama baš nijednog domaćeg čuvara mreže, te su se odlučili za ovakav korak. Taj zakon je i danas na snazi, a zbog njega sam ja morao da idem kući. Vratio sam se u Sarajevo i doživio da me niko iz Željezničara nije pozvao ni na kafu. Ne samo mene nego nikoga iz naše generacije. U kontaktu sam sa Baždarevićem, Šabanadžovićem, Nikićem... Uvijek sam na usluzi za bilo kakvu vrstu pomoći. Bila je i ideja da se odigra jedna revijalna utakmica sa istom ekipom Videotona, ali to nikada nije realizovano – rekao je na kraju razgovora Dragan Škrba, legendarni golman sarajevskog Željezničara iz jugoslovenskih prvoligaških dana.
Slavko BASARA
Regionalna liga
U posljednje vrijeme sve su češće priče o formiranju Regionalne lige Balkana nešto po uzoru na isto takmičenje u košarci.
- Iskreno mislim da je to jedini spas za fudbal u BiH, ali i u ostalim jugo republikama: Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori. Smatram da bi bilo mnogo publike, spektakularnih utakmica, sponzora, menadžera... Pružila bi se velika prilika za pravu promociju fudbala i klubova. Zamislite da Zvezda ili Partizan gostuju Borcu, Želji i Sarajevu. Ljudi bi uživali u fudbalu. Možda je jedini problem infrastruktura – rekao je Škrba.
Nadimak Maca
Uz ime Dragana Škrbe veže se i nadimak Maca. Legendarni golman objašnjava njegovo porijeklo:
- Na treningu me Meša Baždarević stalno zvao Maca Škrba, po nekom crtanom filmu. Vremenom su i ostali saigrači to prihvatili, ja se nisam ljutio i ostao sam - Maca!
Interesovanje Partizana
Škrba je bio juniorski reprezentativac BiH kod selektora Rade Matića. Na jednom turniru u Bratuncu proglašen je za najboljeg golmana i dobio je poziv za odabranu selekciju Jugoslavije.
- Imao sam 14 godina i karijera je polako išla uzlaznom putanjom. Uz Tomislava Ivkovića i Ivana Pudara treneri su me proglasili najperspektivnijem golmanom lige, rezerva u to vrijeme bio mi je Dražen Ladić. Odmah poslije tog takmičenja i poziva u državnu omladinsku selekciju još u autu me trener Čiko Radović ispitivao i iz njegovih riječi sam shvatio da me želi Partizan. Ubjeđivali su me da potpišem ugovor sa Željezničarom na šta nisam pristao bez konsultacije s ocem. Ipak, uz obećavanje "kula i gradova" čelnika tima sa "Grbavice", parafirao sam ugovor. Kada sam izašao iz prostorija kluba mislio sam da je cijelo Sarajevo moje, imao sam 18 godina. Kasnije je malo toga realizovano – rekao je Škrba.
Galama Ćire Blaževića
Željo je namučio Dinamo u Zagrebu u sezoni u kojoj su "modri" kasnije postali šampioni Jugoslavije. U to vrijeme na klupi tima sa Maksimira sjedio je Miroslav Ćiro Blažević.
- Poslije prvih 45 minuta vodili smo 2:0, a kada smo na poluvremenu krenuli prema svlačionicama Ćiro je galamio na svoje izabranike. Jednostavno nije vjerovao šta ih je snašlo. U nastavku je sudija svirao dva jedanaesterca za Zagrepčane. Završilo je 2:2. Tih sezona svojim partijama zadivili smo bivšu državu. Recimo, u Skoplju smo savladali izuzetno kvalitetni Vardar sa 5:0, "bordo" tim 4:0 na „Grbavici“, a 2:0 na „Koševu“. Partizan, Zvezda, Hajduk i Dinamo nisu bili favoriti kada su igrali protiv nas – istakao je Škrba.
Nikola Nikić zabavljač
Najveći zabavljač u Škrbinoj generaciji bio je svakako Nikola Nikić.
- Divili smo mu se i smijali, bio je nevjerovatan. Sjećam se jednom smo gostovali u Beogradu kod Crvene zvezde i tokom cijelog puta Nikić je bio radostan što će upoznati Vladimira Petrovića. Kada smo izlazili na teren „Marakane“ iz tunela stalno je nešto zagledao. Poslije postrojavanja na centru napustio je naš tabor, došao do kapitena Beograđana i pitao: "jesi li ti Pižon"? Petrović je bio zbunjen kao i svi mi, sudije takođe, a on je ponovio pitanje. Kada je dobio potvrdan odgovor zagrlio je Pižona i govorio: "neka sam te upoznao, ti si moj idol, čuo sam za tebe da si najbolji, volio bih da igram kao ti..." Mi smo pukli od smijeha – prisetio se Dragan
Škrba.
