Piše: Slavko BASARA
Naizgled, bila je to još jedna prohladna novembarska, izbjeglička, noć, neizvjesna kao sve prethodne.
Rano smrkavanje i duge noći brat Darko i ja smo pokušavali da „ubijamo“ raznim zanimacijama. Glavno okupljalište bio nam je Šahovski klub Prijedorska banka, aktuelni pobjednik Kupa Republike Srpske u Sanskom Mostu, predvođen sjajnim velemajstorom Zlatkom Ilinčićem, samo nekoliko mjeseci prije odlaska ovag grada iz sastava teritorije Republike Srpske.
Kup kruna je ostala kao svjedočanstvo i pečat rata.
Narodu je, valjda, dosta rata i mrtvih glava. Mnogi, raznih profesija, starosnih godina i zanimanja, različitih namjera, dolazili su u Šah-klub da partiju „cugera“ ili koju ljutu. Domaćin kluba, vlasnik šanka Čupo Savić, kao i uvijek „podbada“, hoće da napravi atmosferu, da izazove dvoboje i zapali naivne. Treba svijetu malo razonode. Konobarica Vesna, supruga Milenka Rajlića, novinara u Radio Prijedoru, kasnije je bio i direktor, služi goste za šankom, u prostoriji za igru kolutovi dima i poneka bitka na tablama sa 64 polja.
U ćošku kraj radijatora Draško Babić, FIDE majstor, uz Gorana Topića jedan od najzaslužniji za Kup krunu, pronašao žrtvu. Kibicujemo. Bratovo i moje društvo omladinski pogon Prijedorske banke: Igor Drinčić, Alen Marković, Boris Kamenko i Mladen Macura, tu je i najbolja igračica u Prijedoru Drinka Stevandić. „Postrojeni“ i Zoran Gvozdenović, Jovica Mitrović, novinar Lazar Radović, Jok Munjiza, Goran Topić, Vukašin Todoran Kajo, Savo Čelica, Borislav Praštalo... Do njih Mirko Šurlan Šurle kida hljeb iz javne kuhinje koji viri iz cekera, protivnik mu neki prijatelj, igraju bez vremenskog ograničenja.
- Mat! – uskliknuo je Babić dok mu je među pristima gorjela cigareta, a pepeo pao na tablu na kojoj je upravo završena jedna bitka.
Počela je nevjerovatna pucnjava u gradu. Svjetleći meci raznih boja „paraju“ nebo nad našim gradom. Sve češće i sve žešće čuju se kuršumi i rafali. Iz susjedne štamparije „Integral“, zagrnut u kaput, da li zbog metaka ili hladnoće, u prostorije kluba utrčao je njen direktor Marijan Munjiza i upitao:
- Jel' Prijedor napadnut?
Svi smo zbunjeni. Zatečeni. Odgovora nema.
Nakon izvjesnog vremena Rajko Grujičić ulazi u klub.
- Ljudi, potpisan je Dejtonski sporazum. Prestao je rat u BiH. Čujete ovu pucnjavu? Narod slavi. Stigli su mir i sloboda. U Americi potpise su stavili Slobo, Franjo i Alija. Gotovo je – rekao je Rajko.
Svi smo počeli da slavimo. Osmijesi na licima šahista, kibicera, slučajnih gostiju... Razum je matirao rat!
Istrčali smo napolje da gledamo rađanje mira. Stradanje je prestalo, rat je prošlost i dio buduće, trougaone, istorije.
Automobili, sirene, vojni kamioni... Nebo nad Prijedorom osvijetljeno i zapaljeno.
Kao da nam se, po nalogu Gospoda, iz te svjetlosti javlja Sveti Arhangel Mihailo pod čijom sam ikonom proveo najmlađe djetinjstvo jer je to slava Budimira, iz kojih je i moja majka Vinka. Najvažnije – prestalo je ludilo!
Čuje se i pjesma. Na Srpskoj radio-televiziji javljaju:
„...potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma od strane Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, uz posredstvo najvišim svjetskih političkih zvaničnika predvođenih predsjednikom SAD Bilom Klintonom, u vojnoj bazi „Rajt Paterson“ u gradiću Dejton, američkoj saveznoj državi Ohajo, prestao je rat u Bosni i Hercegovini. Na osnovu ugovora BiH čine dva entiteta i tri konstitutivna naroda, Federacija BiH i Republika Srpska, odnosno Srbi, Hrvati i muslimani...“
Nema više pomjeranja linija i granica, nema više granata i metaka, nema više kovčega s ratišta i ranjenika... Pobijeđena je još jedna velika glupost savremenog čovječanstva. Dojučerašnja jugoslovenska braća su se pobila da bi ponovo sjela za isti sto i dogovorila se da u jednoj zemlji nastupaju zajedno. Ali, ovaj put sa jasnim ovlašćenjima i ulogama.
Sviđalo se nekome ili ne, Dejtonski sporazum je sve to lijepo uredio.
Rodila se, u ranama i patnjama, naše Sunce slobode i Republika, u trenucima kada smo bili pritjerani uza zid, iznenada je sjevnuo mat! Svi smo zadržali postojeće statuse: starosjedilaca, raseljenih lica i izbjeglica... Ma nije bitno... Samo da glave ne padaju.
Žrtva je velika i s jedne i sa druge strane novopovučene granice u trokutastoj, nekada Socijalističkoj republici, a danas zemlji koja nosi prefiks „dejtonska“.
Ko je u Dejtonu kome igrao varijantu gambita (el gambito – podmetnuti nogu, op. a.), i na kojem krilu, ni danas nije rasvjetljeno? Prošlo je 19 ljeta i isto toliko zima, sve ono što je tada donijela prohladna i injem ukrašena noć u Prijedoru vrelo ljetno Sunce obriše poput nakvašenog sunđera na školskoj tabli, ili gumice u svesci bez linija.
Onda opet, svaki put, na Dan Svetog Arhangela Mihaila sjetimo se kada je razum matirao rat. Rodi se i novo inje i nova magla. Sa nekim novim likovima jer oni što su stavili svoje potpise – Slobo, Franjo i Alija – već izvjestan period oru nebeske njive kraj oraha koji je posađen na dan kada je rođen Dejtonski sporazum.
Tugu je zamijenila radost, a plač osmijeh. Novembarsku hladnoću toplina slobode oko srca. A nas ispred krunisanog Šahovskog kluba Prijedorska banka pogled u budućnost i nove pobjede za pehare. Vratili smo se u svoj lokal razonode. Mnogi su razgrnuli šahovske table i pronašli sebi mušteriju. Poneki su nazdravljali čašicom ili dvjema – ljute. Prvi put u slobodi. Pljuštali su matovi, ali i primirja. U remijima svako dobija po nešto, ali ne sve, ono čemu je stremio i čemu se nadao.
Ipak, kada se nešto podijeli ima i smisao zajedništva, ako ničega drugog ono bar rivaliteta i sjećanja na protivnika preko puta.
Počeli smo da igramo šah u slobodi i pišemo novu istoriju...
Poslije svih ratova sat, lični odnos i emocije u prvom licu jednine počinju opet da kontrolišu i usmjeravaju život ljudi.
