Ako u Republici Srpskoj pa i BiH, dođete na ideju da napravite nešto čiji rezultati bi bili vidljivi tek za nekih 5 do 7 godina (a možda i duže), obično budete proglašeni blesavim, ludim ili u blažem obliku sanjarom. Kod nas sve mora odmah i mora danas. Da se vodio tom idejom, kada je odlučio da napravi školu fudbala „Montevideo“, vjerovatno bi i Milan Gavrić odustao već na prvoj prepreci ali umjesto toga, danas imamo jednu od „ljepših strana fudbala“, ali još važnije od toga, imamo dokaz i putokaz da se uz dosta rada, ljubavi i odricanja može napraviti jedan ozbiljan dugoročni sportski projekat.
Ideju da se upusti u „fudbalsku avanturu“, Gavrić je dobio odmarajući se sa porodicom na Kopaoniku gdje je igrom sudbine upoznao čovjeka kojeg fudbalska Srbija jako dobro poznaje i smatra jednim od najboljih trenera mladih igrača - Radovanom Vranićem. Dovoljno je pogledati spisak igrača koje je „proizveo“ i shvatiti o kakvom stručnjaku se radi.
Uz priču i druženje rodila se i ideja da se u Mrkonjić Gradu napravi škola fudbala „Montevideo“, koja bi okupljala talentovane dječake kako sa teritorije Opštine Mrkonjić Grad tako i iz Ribnika, Jezera, Šipova pa i Banja Luke a kojoj bi početne temelje udario upravo Vranić čiji je zadatak bio, kako da pomogne u organizaciji škole, tako i da obuči trenere odnosno da im ustupi svoju metodologiju rada koja se kao što smo već naveli pokazala kao izuzetno uspješna. I tako je zaživjela škola fudbala „Montevideo“.
 

Radovan Vranić sa trenerima škole fudbala Montevideo

Za trenere su izabrana trojica bivših fudbalera Mrkonjičke Slobode a škola je organizovana u Mrkonjić Gradu i Ribniku.
Koliko je fudbal popularan sport na ovim prostorima i koliko su roditelji i djeca prepoznali kvalitet novoformirane škole fudbala pokazao je i veliki odaziv igrača odmah na početku rada.
Ipak, sa rastom popularnosti škole rasla je i zavist lokalnog prvoligaša Slobode čiji su funkcioneri prvo zabranili treniranje školi fudbala „Montevideo“ na glavnom stadionu, a nakon što je Milan Gavrić zamolio da mu ustupe na korištenje pomoćni teren koji bi on kompletno renovirao a koji F.K. Sloboda ni ne koristi i koji više podsjeća na nekošenu oranicu nego na fudbalski teren, čelnici lokalnog prvoligaša su i to odbili te je škola fudbala ostala bez mjesta za treniranje.
Mada smo u naslovu teksta naveli da se ovde radi o ljepšoj strani fudbala ne možemo a da ne spomenemo ljubomoru i zavist čelnih ljudi  FK Slobode koji su sebi dali za pravo da ne dozvole treniranje Mrkonjičkim dječacima ni na jednom od dva GRADSKA stadiona koja su im data na korištenje. Žalosno je to što se na čelu prvoligaša sa Luka nalaze ljudi koji oko sebe vide samo loše a ne i dobre stvari. U ovom slučaju, fudbalski klub Sloboda se vodio zavišću što djeca odlaze da treniraju u školu fudbala Montevideo umjesto da su pogledali  malo dalje pa vidjeli da će ta ista škola fudbala proizvoditi igrače i za njihov fudbalski klub te se neće desiti da u prvom timu Slobode trenutno igraju svega jedan ili dva igrača ponikla u ovom klubu a 12-13 igrača kupljenih i dovedenih sa strane. Ali da ostavimo „stručnjake“ Slobode po strani i da se vratimo „ljepšoj strani fudbala“.
 

Prvi treninzi škole fudbala Montevideo na terenu F.K.Sloboda u Mrkonjić Gradu

Nakon što je ostala bez mjesta za treniranje u Mrkonjiću Gradu škola fudbala Montevideo se okrenula treninzima u Ribniku. Svakodnevni odlasci na trening do 30-tak kilometara susjedne Opštine bili bi ona prepreka na kojoj bi većina ustuknula ali Gavriću je to sve samo dalo još više energije da istraje.
„Ni u jednom trenutku nisam pomislio da odustanem, a i da jesam igrači mi to ne bi dozvolili. Uprkos svim problemima koji su se pojavili oni su nastavljali da dolaze u sve većem broju na treninge i što je najvažnije nastavili su da napreduju“- kaže Gavrić.
 

Predsjednik Milan Gavrić (lijevo) i prvi trener Dragan Janjanin (desno) na turniru u Višegradu

„ Kada sam prvi put razgovarao sa Vranićem složili smo se da djeca sa ova strane Drine nisu ništa manje talentovana od svojih vršnjaka iz Srbije i da je glavni problem loš rad u mlađim kategorijama. Naravno da je rat u BiH pored ekonomije uništio i sport i da su tadašnji treneri umjesto da se usavršavaju i idu na seminare odlazili na ratišta sa koga se nažalost pojedini nisu ni vratili. Sve to daje u određenoj mjeri opravdanje ali rat se zavrsio a mi 20 godina nakon njega gotovo da se nismo pomjerili naprijed. Još uvjek nam treninge sa mladim igračima  vode ekonomi ili sekretari u klubu jer se tako nastoji uštediti a ne shvataju da je to period kada djeca trebaju najviše da nauče i da ako tu (osnovnu) školu preskoče nikada neće moći da upišu „fudbalski fakultet“ odnosno zaigraju „ozbiljan“ fudbal“.
Shvativši to na vrijeme Gavrić je od prvog dana forsirao edukaciju i usavršavanje trenera.
„ U početku smo krenuli sa 3 trenera koji su imali jednak tretman. Vranić je dolazio dva puta mjesečno, davao im zadatke i nadgledao njihov napredak. Već nakon prvih par treninga imenovao je Dragana Janjanina za prvog trenera škole.

Dragan Janjanin na jednom od trenerskih seminara u fudbalskom savezu Srbije

Iako sam ja imao drugačije viđenje i smatrao da bi ta uloga možda trebala da pripadne nekome sa više iskustva  on mi je rekao da je pred Janjaninom svjetla trenerska karijera ukoliko bude imao želju da radi i napreduje a kako sada stvari stoje čini se da nije pogriješio. Dragan je izrastao u trenutno jednog od najboljih mladih trenera u Bosni i Hercegovini, koji za nešto manje od dvije godine rada ima pregršt osvojenih medalja i priznanja. Uspio je da za samo dvije godine rada od djece koja nikada nisu kročila na fudbalski teren i koja su u početku gubila utakmice i sa dvocifrenom razlikom stvori tim koji se sa gotovo svih takmičenja vraća sa najsjajnijom medaljom i čiji igrači su već sada zapali za oko brojnim fudbalskim menadžerima. Najbolja potvrda njegovog kvaliteta dolazi upravo od Vranića koji  ga često poziva da prisustvuje turnirima i kampovima na kojima učestvuje njegova škola fudbala ali i da tamo vodi treninge njegove škole ili obavlja posao pomoćnog trenera. Ipak ja se nadam da ga nećemo tako brzo izgubiti odnosno da će ostati u našoj školi fudbala jer ovde ima sve uslove za napredak a i vrijeme radi za njega“ - konstatuje Gavrić.
 

Dragan Janjanin prima nagradu od Predsjednika Skupštine Opštine Mrkonjić Grad

Mada se u jednom trenutku činilo da problemi sa stadionom mogu u potpunosti da ugase ovaj ambiciozni projekat to se na sreću ipak nije dogodilo. Gavrić je riješenje pronašao u desetak kilometara udaljenom mjestu nadomak izletišta Balkana gdje je napravio teren na kome i danas treniraju dječaci škole fudbala Montevideo iz Mrkonjić Grada.
 

Trening pionira škole fudbala Montevideo

„Uslovi u obližnjem „Rasadniku“ kako se naziva mjesto gdje se nalazi teren su fantastični. Samo mjesto se nalazi na oko 800 metara nadmorske visine što predstavlja idealne uslove za treniranje. Takođe posjedujemo i sva propratna sredstva za izvođenje kvalitetnih treninga a pohvalu smo dobili i od samog Vranića koji je bio više nego zadovoljan“- konstatuje Gavrić. 
Zadovoljan je i prvi trener ekipe Dragan Janjanin: „Uslovi su sjajni. Ovde imamo svoj mir i ono što je još važnije teren koji nam je na raspolaganju 24 sata, što nije bio slučaj kada smo trenirali na „Lukama“.
 U planu nam je da napravimo i tribine što će nadam se uslijediti na proleće.“
Predsjednik Gavrić se pomalo plaši da do proljeća ne završite na nekoj „drugoj destinaciji“ sudeći po pohvalama koje stižu na vaš račun ?
„Ha, ha, ma nema od toga ništa. Naravno da mi imponuje kada trijumfujemo na nekom turniru i kada od Vranića čujem da sam dobio pohvale i da se neko interesovao za moj rad, ali meni je Milan dao ovu priliku, uložio u moj razvoj i dok ne dobijem njegovu dozvolu za eventualni odlazak ne idem nikuda“- iskren je Janjanin pa zatim samokritično dodaje,“mislim da je još rano da bilo gdje idem i da imam još puno toga da naučim. Ono što je bitno, to je da se nalazimo na dobrom putu. Mislim da su rijetka takmičenja sa kojih smo se vratili bez medalje i ono što je još važnije i bez interesovanja za neke od naših igrača. Ne bih da pominem imena ali moram da izdvojim Aleksandra Gavrića koji je jedan od najtalentovanijih napadača u BiH i za koga se nakon svakog turnira raspituju razni menadžeri i skauti. Pored njega tu je još nekolicina izuzetno talentovanih dječaka pred kojima je vjerujem lijepa fudbalska karijera“.
 

Kako na vaše rezultate gledaju vaši sugrađani ?
„ Moram da priznam da dosta ljudi prati naš rad i naše rezultate. Ako odvojimo na stranu roditelje koji zbog djece često dolaze i prisustvuju treninzima i takmičenjima, nemali je broj onih koji nas zaustavljaju na ulici i raspituju se o svemu vezanom za klub. Mrkonjić je malen grad pa se utoliko i lakše pročuje kada je nešto „dobro“ u pitanju. Ne mogu ni da zamislim koliko bi svi bili sretni i ponosni kada bi u budućnosti vidjeli nekog našeg dječaka u nekom velikom evropskom klubu pa zašto da ne i u dresu reprezentacije, a potencijal za tako nešto siguran sam postoji“- konstatuje na kraju Janjanin.
A nama ostaje da od srca poželimo sreću školi fudbala „Montevideo“ kao i da izrazimo nadu da će ovakvih priča u budućnosti na ovim prostorima biti što više.