Piše: Tomo MARIĆ, novinar Sportskog Žurnala
Ne čini istina čovjeka velikim, čovjek istinu čini velikom, tako da je sve o Igokei, Laktašima i Republici Srpskoj rekao Duško Vujošević, trener Partizana, ističući ih kao moralne šampione ABA lige. Međutim, stvari i pojave rijetko su onakve kakve izgledaju i kako ih ko interpretira, pa će Partizan i crvena zvezda u Evroligu, a „Igosima“ slijede kvalifikacije da bi i oni stigli do najvećeg i najznačajnijeg evropskog takmičenja.
Biti iznenađenje i iščuđivati se što su do sada činili ljudi iz Igokee, životno praktično znači da su sada ušli u fazu razumijevanja, da svijet nije priča iz Biblije, što važi i za sport, već surova i bezobzirna bitka bez etično-moralnih skrupula. Jednostavno, ko preživi i prije shvati taj sudar, pričaće, a po istoj vučijoj logici, izbjeći će zamku da bude pobijeđen bez borbe i da ne ispadne glup i naivan.
Igokea jeste bila mali klub, nastala prije 40 godina iz školske ekipe iz seoske mjesne zajednice „made in“ Aleksandrovac, ali davno bila – danas je ona zreo i postojan sportski kolektiv velikih dometa i istih takvih mogućnosti. Stasava i raste bezmalo dvije decenije, u njenom okrilju isklesan je Dragan Bajić, trener evropskog formata, košarkaški radnici: Goran Dodik, Miloš Čubrilović, Boris Spasojević... predvođeni Miloradom Dodikom koji je u sportu (kao i u politici, koja mu je znanje i zanimanje!) drži pravila da je kralj veći od pojedinaca, a uvijek manji od svih, njeni izdanci su stručnjaci Predrag Vranješ, Zoran Petković i Darko Čurbilović, te ekstra talentovani Filip Adamović, živi u Aleksandrovcu, već stasao u velikog igrača...
Samo takva družina mogla je stoički i uspravno da prihvati sve nepravde i bolesne sujete rukovodstva ABA lige, i ko zna koga još, znajući da je svijet (zašto ne reći i košarkaški!?) češće bolnica nego gostionica, samim tim da je svaka sportska svjetlost ma u kojoj mjeri se pojavila simbol velike istine. Prihvatila je stoički poraz u polufinalu od Partizana, u tišini i miru iscrpila svoj jad, i još većim žarom prionula na organizaciju finala Partizan – Crvena zvezda.
Dušebrižnicima i zluradima osvetili su se odvažnošću, dostojanstvom i šarmom, jer njih sve troje svoje sjedište imaju u duši.
Mala-velika, pokazalo se grandiozna Igokea, zajedno sa Laktašima i Republikom Srpskom, pobijedila je sve ere i barijere i za organizaciju finala dobila najveću moguću ocjenu. Čistu desetku! Izrekli su je klubovi finalisti, rukovodstvo ABA lige i brojni košarkaški radnici iz ovog dijela Evrope. Šta su očekivali? Možda da će Igokea vratiti milo za drago i na nepravdu odgovoriti haosom i javašlukom!? Prevarili su se...
Biti veliki, znači ponekad biti i neshvaćen. I nisu slučajno veliki duhovi praznici u kalendaru istorije čovječanstva.
Četrdeset godina, a pogotovo danas, Igokeu vodi iskrena ljubav, a velike riječi i pohvale dođu kao ukras takve ljubavi koja uvijek stvara ogromno i trajno.
Baš kao što su bili minuli košarkaški dani u Laktašima i Republici Srpskoj, a Igokea dostigla neslućene visine.
Stigla među sportske bogove koji u svoje društvo primaju i pobjednike bez pobjede.