Piše: Slavko BASARA

Ljubija, petnaestak kilometara udaljeno rudničko mjesto kraj Prijedora, poznato po rudniku željezne rude, ali i tome da je u njoj Mišo Kovač počeo muzičku karijeru u sezoni 1988/89. iznjedrila je polufinalistu kupa Jugoslavije.
Trunka sportske sreće i raspoloženi golman Veleža iz Mostara Vukašin Petranović srušili su san „fudbalskog čuda iz Ljubije“ koje je bilo na vratima finalnog susreta protiv beogradskog Partizana predvođenog Vermezovićem, Vučičevićem, Milojevićem, Župićem, Petrićem, Batrovićem, Sredojevićem, Brnovićem, Šćepovićem, Spasićem, Omerovićem... Međutim, tog 10. maja 1989. godine Mostarci su poraženi od Beograđana 6:1.
- Da smo mi igrali u finalu Kupa sigurno ne bi doživjeli takav rezultatski potop – pričao je kasnije član te generacije Drago Lukić.
Prošao je četvrt vijeka, a uspjeh tadašnje generacije fudbalera iz Ljubije još ne blijedi. To je jedan od najvećih fudbalskih rezultata koje je postigao ovaj krajiški klub, višegodišnji jugoslovenski drugoligaš, današnji zaštitni znak prijedorskog fudbala.
Osamdesetih godina prošlog vijeka u mojoj porodici u Podgrmeču su svaki dan čitane: „Ekspres Politika“, „Večernje Novine“, „Večernje Novosti“ i „Oslobođenje“. Ponekad je djed Drago kupovao i „Sport“ zbog tabela... Ja sam se, onako, „šlepao“ uz očevog oca i zavirivao, a kada bi prošlo nekoliko dana, novine već bile umrljane raznim masnoćama, mrvicama hrane ili prašinom, blatom, poneka stranica i isparana, nakvašena (uglavnom sam ih vadio iz sandučeta „špareta na drva“ gdje su bile pripremljenje za potpaljivanje vatre) uzimao sam „nožice“ i rezao tekstove, odnosno slike. Tako sam sakupljao, između ostalog, i sličice iz pomenutih novina FK Rudar Ljubija, golmana Rešića, golgetera Topića, trenera Zubanovića, Lukića, Kaltaka, Zdjelara, Bihorca... Lijepio sam ih u jednu „Celpakovu“ svesku „debelih korica“ uz pomoć „Oho“ ljepila s kojim sam, gotovo uvijek, umazivao i prste, pa me to kasnije živciralo. Pored igrača Rudara bili su tu i fudbaleri kluba za koji sam navijao, sarajevskog Željezničara, pa Partizana (rezervni klub navijača Željezničara iz „Velike četvorke“), Borca, Crvene zvezde, Dinama, Hajduka, Veleža, Sarajeva, Budućnosti, Vardara... Lijep dječački hobi. Bilo je to sezona u kojoj sam pohađao peti razred Osnovne škole „Simo Miljuš“ u Lušci Palanci.
Baš lijepo i srećno vrijeme!
Sezonu prije banjalučki Borac je u veličanstvenom finalu 40. izdanja najmasovnijeg takmičenja na tadašnjem stadionu JNA (danas stadion Partizana) savladao Crvenu zvezdu (1:0). Novine su bile pune hvale za „rudare“, mnoge su pisale da bi pehar mogao da ostane u Krajini. Rudar je bio na najboljem putu da ponovi uspjeh Banjalučana.
Ali...
Put ka polufinalu Kupa Jugoslavije na kojem je eliminisao čak tri prvoligaša, među kojima je bila i novosadska Vojvodina, u toj sezoni krunisana šampionskom krunom, Rudar iz Ljubije započeo je 10. avgusta 1988. godine na Gradskom stadionu u Prijedoru pred 6.000 gledalaca. Savladan je Vardar iz Skoplja za koji su nastupali Grošev, Stanojković, Babunski, Simoski, Savevski, Petrov... 1:0 golom Mušića u 68. minutu. Sastav Rudara: Rešić, Cerić, Drljača, Vujičić (Bjeljac), Lukić, Kevrić, Bihorac, Ostojić, Mušić (Laketić), Zdjelar, Topić.
Sedam dana kasnije put „rudare“ odveo je takođe kod prvoligaša, u – Vinkovce kod Dinama. Bila je to prva utakmica osmine finala. Iako su na poluvremenu gubili 1:2 u nastavku susreta Ljubijanci su priredili prvorazredno iznenađenje i pobijedili su domaćina 4:2. Golove za Rudar postigli su: Mušić u 22, Bihorac u 47, Topić u 80. i Bjeljac u 85, dok su strijelci za Vinkovčane bili Novaković u 14. i Karoglan u 43. minutu. Rudar je igrao u sastavu: Rešić, Cerić, Drljača, Vojkić, Lukić, Kevrić, Bihorac, Ostojić, Mušić (Bjeljac), Laketić (Zdjelar), Topić.
Revanš na Gradskom stadionu u Prijedoru na tribine je „doveo“ ponovo 6.000 ljubitelja fudbala, bio je 31. avgust 1988. godine. Rezultat je bio 1:1 što je značilo da Rudar prolazi dalje. Pogodak za domaće postigao je Ostojić u 61. minutu, a izjednačio je Bajić u 68. Rudar je igrao u sastavu: Rešić, Cerić, Bihorac, Vojkić, Lukić, Kevrić, Laketić (Madžo), Ostojić, Tošić, Drljača, Bjeljac (Jagodić).
Poslije eliminacije Vinkovčana naziralo se „fudbalsko čudo iz Ljubije“. Banjalučki dnevnik „Glas“ je u odjavi utakmice osmine finala Kupa Jugoslavije u naslovu napisao: „Ko je sad na redu?“
Odgovor je brzo došao – Vojvodina! Lider na tabeli Prve savezne lige, jesenji prvak i budući šampion Jugoslavije predvođen legendarnim Milošem Šestićem, uz kojeg su igrali: Maras, Mijić, Vujačić, Šapurić, Kartalija, Milovac, Mihajlović, Jokanović, Joksimović, Vorkapić, Purišić, Muhić, Tanjga... Trener je bio Ljubomir Ljupko Petrović.
Prvi četvrtfinalni duel na Gradskom stadionu u Prijedoru, pred limitiranih i maksimalnih 6.000 gledalaca 30. novembra, po blatnjavom i teškom terenu, polumraku i hladnom vremenu, dobio je Rudar rezultatom 2:1. Favorizovane „lale“ kao da su se „zaledile“ u krajiškoj „suvoj zimi“, pogotke za Rudar postigao je Topić u 71. i 83. minutu, dok je strijelac za Vojvodinu bio Vorkapić u 80. minutu. Rudar je igrao u sastavu: Rešić, Cerić, Bihorac, Madžo, Vojkić (Zdjelar), Kevrić, Mušić, Ostojić (Kaltak), Bjeljac, Drljača, Topić.
Tri sedmice kasnije, 21. decembra 1988. godine uslijedio je revanš u „Srpskoj Atini“, a „rudari“ su priredili prvorazredno iznenađenje odigravši nerješeno i bez golova takođe po velikoj zimi i 5.000 gledalaca okupljenih na današnjem stadionu „Karađorđe“. Rudar je igrao u sastavu: Rešić, Cerić, Bihorac, Lukić, Vojkić, Kevrić, Mušić, Kaltak, Zdjelar (Jagodić), drljača, Topić.
Tako je ljubijsko fudbalsko čudo prezimilo u najmasovnijem takmičenju, a u zimskoj pauzi ostalo bez najboljeg strijelca i kapitena Nedeljka Topića koji je prešao u zagrebački Dinamo.
Na proljeće, žrijeb je htio da se u polufinalu sastanu Velež – Rudar i Partizan – Mačva (Šabac). Prvi polufinalni susret odigran je u Mostaru, na stadionu „Pod Bijelim brijegom“ na Dan žena, 8. mart 1989. godine. „Rođeni“ su meč dobili minimalnim rezultatom 1:0 pred 5.000 ljudi golom Semira Tucea u 81. minutu iz sumnjivo dosuđenog jedanaesterca koji je sarajevski arbitar Utješinović poklonio Hercegovcima. Rudar je igrao u sastavu: Rešić, Cerić, Bihorac, Vojkić, Lukić, Madžo, Ostojić, Kaltak, Zdjelar, Drljača, Bjeljac.
Prepun Gradski stadion u Prijedoru, više od 6.000 ljubitelja fudbala, dočekali su Velež sa trenerom Enverom Marićem u revanšu polufinala odigranog 22. marta 1989. godine. Golom Bjeljca u 86. minutu tim iz Ljubije anulirao je prednost Mostaraca iz prve utakmice. Rudar je igrao u sastavu: Rešić, Madžo, Drljača, Lukić, Bihorac, Kevrić, Mušić (Karaman), Vojkić, Kaltak (Zdjelar), Bjeljac.
Ali vremena za drugi gol nije bilo. Penali su odlučili finalistu.
Prvi je loptu na bijelu tačku namjestio Bihorac, a njegov šut Petranović je skinuo. Tuce je pogodio za 1:0 Mostaraca. Strijelac u regularnom vremenu Bjeljac je bio drugi izvođač za domaćina, a Petranović je opet odbranio. Već tada se nazirao epilog utakmice. Za 2:0 u penal-seriji pogodio je Repak. Drljača je smanjio na 2:1, a Kvesić povećao na 3:1. Potom je Ostoji vratio nadu Rudaru – 3:2, ali je Veležu finale obezbijedio Jedvaj.
Tako je bijela tačka za igrače Rudara bila crna, tačnije za Bihorca i Bjeljca. Otišla je prelijepa prilika da se Ljubijanci u finalu sretnu sa velikim Partizanom. Međutim, ostalo je sjećanje na jednu sjajnu generaciju fudbalera iz Ljubije nadomak Prijedora i njihove meteorske rezultate.
I danas se ljubitelji fudbala u gradu na Sani sa sjetom sjećaju utakmica protiv Vardara, Dinama iz Vinkovaca, Vojvodine i Veleža.
Bilo jednom jedno „fudbalsko čudo iz Ljubije“. Prije četvrt vijeka!
A ja u životu još uvijek, uprkos turobnim vremenima, imam onu „Celpakovu“ svesku „debelih korica“, znatno „ugojenu“, sa zalijepljenim sličicama iz najljepšeg doba svakog čovjeka – đačkih dana.