Piše: Slavko BASARA

Banjalučki sam „odrastao“ u Potoku, tačnije Tekiji, iznad Obilićeva, kraj iste one vode koja je u avgustu nosila sve pred sobom, pustošila dvorišta i automobile, uništavala kuće...
„Milion“ puta sam sišao od Ramića kuća, niz voćnjak i pašnjak, do Krfske ulice i Dulčinee, čekajući Centralovu „sedamnaesku“. Nije mi bilo teško ni, često, pješke da prošetam do Gospodske ulice i „Glasa Srpskog“ u čiju redakciju sam prvi put zakoračio 24. septembra 1996. godine. Moj prvi sagovornik bila je Milica Džepina, kasnije koleginica po profesiji i moja velika prijateljica – savjetodavac (kada su žene u pitanju).
Stasavao sam novinarski, a četiri godine starija Republika Srpska sportski, pa hajde da kažemo i politički. Rame uz rame...
Tadašnji urednik Sportske redakcije „Glasa Srpskog“ Darko Grabovac me testirao. Prvo me natjerao, pošto sam izrazio želju da pišem o fudbalu, da obiđem sve stadione i igrališta u Banjaluci, da upoznam gdje je koji klub, da napravim veze... Dok sam obilazio igrališta – uglavnom u popodnevnim časovima (bio sam mlad, 19 godina, ništa mi nije bilo teško, pa sam sve pješke obilazio i tako Banjaluku upoznavao), a u toku „radnog vremena“ sam printao i cijepao Tanjugove vijesti, pravio naslovnice, trenirao na pisaćoj mašini...
A onda, u petak prilazi mi urednik Grabovac i kaže:
- Brale, pratiš dva kluba, Naprijed i Vrbas. Ovi ti prvi igraju na Mejdanu protiv Progresa iz Skendera u subotu. Ideš na utakmicu i pišeš izvještaj. Ako ti je šta nejasno nemaš pravo da pitaš!
- Je li to onaj stadion...
- Rekao sam – bez pitanja, novinar si brate, snađi se! Ono što sam imao, rekao sam ti!
- Ma samo hoću...
- Tvoj problem ako me nisi slušao. Sljedeći put sigurno hoćeš – ponovo me prekinuo urednik i udaljio se.
Nasmijao sam se. Moj prvi zadatak je na najbližem stadionu – u Obilićevu. To sam htio da kažem uredniku. Gledao sam ga sa Tekije, ali djed Drago mi nije znao objasniti čiji je. Rekao mi je:
- Eto ti stadiona pod nosom, kažu da tamo igra neki Napredak...
Bio sam srećan. Najbolje je, razmišljao sam, da krenem u sportsko novinarstvo iz kuće, iz „svog“ kvarta, sa najbližeg stadiona. I rekao sam sebi: „Navijam za Naprijed!“
Na prvi zadatak sam otišao ponosan. Ulazim u bife stadiona u Obilićevu, odmah desno, na stolu složene neke žute tanke knjige. Za šankom čovjek srednjih godina.
- Dobar dan! – prozborih.
- I tebi mladiću, kojim povodom, je li ti treba nešto? – upitao me je čovjek.
- Ja sam novinar, iz „Glasa Srpskog“, došao sam da izvještavam sa današnje utakmice.
- A fino. Sjedi, hoćeš popiti nešto? Malo si poranio. Eto ti tamo knjiga o našem klubu, od tvog kolege Tome Marića, on je bio naš golman, a danas je naš prijatelj. Pročitaj malo i upoznaj se s Naprijedom dok čekaš utakmicu – rekao je moj domaćin, a onda brišući ruke o kecelju koju je nosio prišao i pružio mi ruku:
- Ja sam Milan Vlajić!
- Slavko Basara.
- Dobro nam došao i nadam se da ćeš zavoliti Naprijed. Iz kojeg si dijela grada?
- Iz Tekije, ali sam izbjegao. Rođen sam u Sanskom Mostu.
- Baš lijepo. Pa ti si pravo naš! Ima da navijaš za Naprijed!
Počela je utakmica. Upoznao sam se sa službenim licima. Delegat Milan Bogun iz Prijedora, glavni sudija Radenko Kukavica iz Novog Grada. Dobio sam kopiju zapisnika, malo slabiju, jer je indigo bilo „suvo“, ali sam se nekako snašao. Počeo je drugoligaški meč Republike Srpske, grupa Banjaluka.
Utakmica tvrda. Kao što mi novinari volimo da kažemo „prava prvenstvena“. Rezultat 0:0. Tenzija stalno prisutna. Ponekad i prekomjerna nervoza. I jedni i drugi halabuču na sudiju. On, nekako, vidjelo se, mekan, pravi se da ne čuje.
Igrao se 68. minut, jedna (ne)sporna situacija, rezervni igrač gostiju Bojić udara glavnog arbitra. Ovaj prekida utakmicu. Frka!
Gužva na terenu, utrčala je i publika, mnogi smiruju strasti. Gosti negoduju. Domaćin trlja ruke, evo bodova. Bogami, pada i suton, još je vrelo. U zvaničnim kancelarijama Naprijeda mnogo ljudi. Ja kao svjedok, sa strane, slušam, bilježim svaku riječ. Opet suočenje aktera incidenta. Igrač Bojić daje izjavu: „nisam ga ni pipnuo“. Sudija Kukavica tvrdi: „udaren sam!“.
Delegat Bogun sastavlja zapisnik i uzima izjave. Situacija se razbistrila.
- Momče? Jesi li sve prikupio, treba li ti još nešto? Vidiš da je ovdje metež – obratio mi se delegat.
- Mislim da imam sve, samo što mi je ovo prvi novinarski zadatak i odmah prekid. Imam baš vatreno novinarsko krštenje – odgovorio sam.
- Znači, biće nešto od tebe ako napišeš ono što si vidio i čuo. Ako ti još bilo šta treba tu sam da ti pomognem.
- Hvala, idem kući. Sutra treba na posao.
S obzirom da sam kući imao pisaću mašinu odmah sam uvukao papir i počeo da pišem. Dok je još sve svježe:
„Naprijed – Progres 0:0, prekid u 68. minutu...“
Bio je ponedjeljak, 1. oktobar 1996. godine, na sportskim stranicama „Glasa Srpskog“ izašao je tekst pod naslovom: „Prekid u Obilićevu“. Ispod njega inicijali S. B.

Zakotrljala se moja novinarska karijera...
Svi oni koji su rođeni 1. oktobra 1996. godine danas slave životno punoljetstvo, a ja novinarsko... Sportske decenije stresa! Počelo tako, prati me i danas.
Prošlo je mnogo godina, ne sjećam se mnogih utakmica ni detalja, ali ove između Naprijeda i Progresa pamtiću vječno.
Danas, delegat Milan Bogun je moj kolega po profesiji koji radi u „Kozarskom Vijesniku“ i RTV Prijedor, drugujemo, prisjećamo se 1996. godine i stadiona Naprijeda, idemo zajedno na utakmice Rudar Prijedora. Sa sudijom Radenkom Kukavicom sam se susretao u Bifeu „Rudar“ dok sam „nosio“ grb Rudar Prijedora, i on mi je rekao još „more“ novih detalja vezanih za susret Naprijed – Progres.
Godinu po godinu, sve nas manje ima tu...
A, tako je nekad bilo.
Danas?
Neka konstataciju kaže neko drugi.
Emocija mi ne dozvoljava da riječima današnjice ukaljam ovo što sam napisao.
Anđeosku mašinu je, ipak, zamijenio đavolski kompjuter...
Umjesto ljudi danas imamo robote.
Ni fudbal nije što je bio.