Piše: Slavko BASARA, kolumnista sportlive.ba
Teško svakoj zajednici koja počiva na lažima, antimoralu i, povremenim, interesima!
Komitet za normalizaciju Fudbalskog saveza BiH nije uspio da normalizuje ovu organizaciju, naprotiv „bacio je kosku“ i tamo gdje je malo ko vjerovao da će „upaliti“. Kada se partijski zadatak ne ispuni slijede ostavke ili smjene.
To je sistem!
I ne samo to. Već i nalogodavci moraju da snose konsekvence. Marsel Benc je „odlepršao“, a u Sarajevo treba pozvati i Evu Paskije na suočenje i uručiti joj kartu za „dasvidanija“. Forever!
Naravno, UEFA i FIFA moraju da budu obavještene da su pale na ispitu zemlje duboko podijeljene i sportski, i kulturološki i nacionalno. Svakako!
U Fudbalskom savezu BiH je toliko sve zapetljano kao crijeva u stomaku. Nigdje ni početka, a nigdje ni kraja.
Igrači su protiv selektora Safeta Sušića u koje on i dalje vjeruje javno kazavši da „nisu bojkotovali meč u Zenici protiv Kipra“. Nisam gledao utakmicu na TV, pisao sam „Roman o rukometu i Prijedoru“ i sporadično „bacao oko“ na gostovanje „galskih pijetlova“ u Humskoj 1. Hajde da vjerujemo selektoru.
Protiv Papeta je i najuže rukovodstvo Saveza, predsjednik Elvedin Begić, potpredsjednici Darko Ljubojević i Ivan Beus, svako sa svojim „razlozima“. Ne i „mehanizam“ Jusufa Pušine, nekadašnjeg predsjednika FS BiH koji je rekao „ne – Sušić ostaje selektor, to je ono što smo tražili!“
Predsjednik Dino Begić još prije Brazila „kovao“ planove sa Edinom Džekom, sadašnjim kapitenom reprezentacije koji je imao verbalni konflikt sa selektorom – više puta. Poslije utakmice na „Bilinom polju“ – e to sam vidio, slučajno –prebacivajući kanale na mom prašnjavom „Šarpu“ Sušić i Džeko ne mogu gledati jedan u drugoga. Komentator BHT1 „između dvije vatre“.
Zašto je to tako.
Imao sam identične slučajeve u Fudbalskom klubu Rudar Prijedor kao spona između terena i struke, dva su to svijeta. Kapiteni su nekada, u fudbalu koji je imao dušu, bili desne ruke, u današnjem fudbalu su neposlušnici, da ne upotrijebim mnogo gore riječi. Mislim za trenere, pa i selektore!
Pitagorinom teoremom zaključak je jasan: Pape je tačka istostraničnog trougla iz kojeg se granaju katete, a krajnje tačke njih – kateta – su „skužile“ da postoji i hipotenuza. Ona je bila „dalji“ put u prvom mandatu od četiri godine, ali kada se sve to baci „na kvadrat“, na početak drugog mandata, onda je put identičan.
Ko ide istim putem uvijek ne stigne na cilj. Zato se otvorila komunikacija hipotenuzom.
Kada hipotenuza postane glavni faktor onda ishodište kateta gubi značaj – postaje slijepo crijevo!
Da nije bilo kateta ne bi se desila ni hipotenuza – ali ko te pita.
Bio istostranični i različitostrančni trougao.
To je priča poput one o košulji i potkošulji.
Koja će kateta uz hipotenuzu u budućnost fudbala dejtonske zemlje?
Pred nama je! Vrijeme je najbolji pokazatelj svima nama koji smo u sadašnjosti zaslijepljeni, ili slijepi, iz ovih ili onih razloga.
Zaključak: Ništa nije normaliovano, još više je zakomplikovano. Pa sunarodnici su počeli da se svađaju zbog fudbala.
Nione, pomaži...
