Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala
Guši nas nebo... Naše dimne bombe... Sve žuto-ppavo! Banjalučka magla svuda oko nas ... Šine vode u nepoznato, spoznali samo nadvožnjak u Miloševićima... Ne vidiš prst pred očima... Tumaramo linijama života, odavno išablonirani... Koračamo ulicom do Tekije, tu je valjda kraj Banjaluke. Dulčinea!
Neko nam je, u kompjuter, ukucao odrednicu; „Željeznička stanica Banjaluka“ – „Gradski stadion“. Mnogi ne znaju ćirilicu... Nešto, ipak, piše. Niđe ni Bana, ni Bogoljuba, ni Kujundžića... Po pričama naše tetke Milke. Sve je novo.
Vagoni iz Prijedora, sa teretom dana Božijeg, istovareni na Predgrađu... Rulja. Pratnja. Policija. Niko ne smije iz stroja. Ma neka ima i roda. Ne smiješ da se vidiš sa najmilijima. Naređenje!
Obračun! Poslije prijedorskih 2:2. Ana Grubor nam „zapaprio“ na minusu, u snijegu do koljena, čistio ga Simo Drljača, Milorad Šipka i volonteri, da stadion zadovolji uslove. Tamo, kod njih, u Banjaluci, inje s mreže skidali Kralj i Salama, malo nam bilo. Kod njih piše, na improvizovanom semaforu tri: Seka, Jagoda i Biki!
Izmak 1995, osnovana navijačka grupa (nismo se zvali „Alkohol bojsi“); Boza, Boro, Ćuli, Darko, Sajo, ja... Krvarimo. Idemo u Banjaluku sa adutima. Možemo! Čela nam naduvena od banjalučkog kamenja, ne predajemo se.
Naš čovjek, Milorad Bilbija, Grmečlija, prije jedanaesteraca pogodi mrežu našeg Čobe. Nino Bevandić sastavljao spisak penaldžija.
- Ko? Bilbija? Nije moguće? Nema penala? – buncao je Bevandić.
Svi u šizofreniji. Mi, poraženi, domaćini pobjednici... Niko ne vjeruje. Alooooo, bre brate 25.000 duša. Na stadionu. Koga briga za ishod. „Eurosport“ poslao sliku u svijet.
Đe to još ima?
Samo mjesec i kusur dana poslije Dejtona?
Ideš li rode, Krajinom?
Ko još može okupiti toliku rulju?
Zašto nas Borac uvijek pobjeđuje?
Moj život je ispisan na „Pegazu“, od Prijedora i Banjaluke, obrnuto. Nikad nisam, niti ću, shvatiti taj animozitet, na 56... i kusur kilometara.
To je neko, namjerno, napravio i „izumio“.
Svjedok svega i svačega, na dva gradska stadiona, onaj na Vrbasu u obliku potkovice, gdje se struja zavraća i onaj u gradu na Sani gdje propuh duva među zidinama, koštali su me zdravlja.
Ko će ti to danas priznati?
Moji „Alkohol bojsi“ i naši „Vulturesi“. Rivali na tribinama, ne i na igralištu, rođaci za kafanskim stolom.
Sve je prevazišlo navijanje i naše porodice...
Danas smo mi – MI, a oni su – VLAST!
Nagrbusili smo i mi i oni, a zajedno s nama i vlast.
