Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Grešni smo. Mnogo! Svevišnji je to sagledao iz svih uglova i poslao nam opomenu u obliku – prevedeno na ovozemaljski život – obične ćuške.
Ako je ćuška ovoliko bolna, kakva je tek onda šamarčina Onog kojeg sve manje poštujemo?
Nevjerovatne poplave koje su zadesile Republiku Srpsku, Federaciju BiH i Srbiju stopirale su fudbal. Ekspedicija Rudar Prijedora je trebalo da odigra finalni susret Kupa RS protiv Radnika u Bijeljini. Džaba je otputovala u Semberiju, a na povratku kući doživjela je pravo putešestvije.

Neplanski, i govoto nevjerovatno, Prijedorčani su se preko Hrvatske koja je teritorija Evropske unije vratili u svoj grad zahvaljujući razumu, dobrim ljudima i MUP-u „lijepe njihove“. Ko kaže da fudbal ne spaja ljude?
Prije nešto više od dvije decenije gledali smo se preko nišana, a posljedica toga su rijeke i mostovi koji umjesto da spajaju ljude i različitosti ovdje kod nas, na Balkanu, su upotrebljeni za granične prelaze. Zato nam i jeste ovako kako je!

Ipak, svugdje ima dobri ljudi, a i ovozemaljska kolektivna muka kada natjera onda je čovjek čovjeku zaista čovjek. Sve do tada je vuk, pa smo se u vukove i pretvorili. Bježeći od kiše, nabujalih rijeka i potoka, klizišta i odrona autobus „ArcelorMittala“ uputio se ka Orašju i Županji na granicu BiH i Hrvatske. Tamo je našao ljude dobre volje punih razumijevanja koji su u „izvanrednim uvijetima“ proslijedili Prijedorčane njihovoj kući auto-putem „bratstva i jedinstva“. Muka i tragedija zaista zbližuju ljude!

Bog je želio da nam na nešto skrene pažnju. Možemo da nagađamo jesmo li: bezbožni, zalutali, halapljivi, gramežljivi, pohlepni, gordi, nevaspitani, bezobrazni, loši...
Svevišnji je nešto vidio i upozorio nas – vodom.
Voda je, kao i vatra, odlična sluga čovjekova, ali zao gospodar. S neba nam je sišao potop koji je pogodio glavne centre u BiH: Sarajevo, Doboj, Tuzlu, Bijeljinu, Banjaluku, Prijedor... uz njih i manje gradove: Maglaj, Šamac, Novi Grad, Kotor Varoš, Čelinac, Modriču, Matuziće, Lukavac, Zavidoviće... Niko nije pošteđen. Grijeh svi, podjednako, ispaštamo.

Ništa ne može da zbliži čovjeka toliko kao kolektivna nesreća i tragedija što se vidjelo i u primjeru poplava koje su pred sobom nosile ljudske živote, materijalna dobra, imovinu, stoku, namještaj, mine, mulj...
Šta je na zemlji najvažnije kada vidimo sve ove stvari i nažalost – doživimo ih?!

U prvom redu ljudski život, a potom i vjera u Boga.
Bez života nema vjere, niti vjere od ateista. A, bez obzira na bilo koju od tri vjeroispovijesti u BiH, naša najčešća psovka u životu upućena je prema Svevišnjem.
Da li su poplave slučajne?

U Bibliji sve jasno piše samo je treba pročitati i u njoj pronaći život. I njegove dijelove.
Ovo svoje ovosedmično izlaganje na svečitanijem i sveposjećenijem sajtu završio bih mudrim mislima Vladike Nikolaja Velimirovića: „Priroda je prijatelj, a ne neprijatelj. Ona je stvorena da bude drug i pomoćnik čovjeku, a ne rob i krvnik. Ljudi, koji prirodu čine robom, čine je neprijateljem i krvnikom“.
Oprosti nam Bože, ne znamo što činimo.