Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Gledao sam...
...nekada utakmice Fudbalskog kluba Grmeč iz Lušci Palanke, terasa porodične kuće gledala je prema sportskom travnjaku koji se naslanjao na zadržnu zemlju popularno nazvanu „Ordije“. Radovao se, i plakao, idoli su mi bili Soćo, Čarli, Zoća, Piksi, Sveto, Ranja... Poslije utakmice, bez obzira na pobjedu ili poraz išlo se u kafanu kod „Ljalje“, a oni uporni su završavali i na ćevapima u motelu. Služio ih konobar, brko, Mile Stanić.

Srećna vremena!
...srećna lica, ozarena puna osmijeha. Fudbal je imao dušu. Igrao se najmanje za novac. Ali ta pošast današnjeg svijeta uvukla se poput smrtonosnog virusa u najvažniju sporednu stvar na svijetu. I u naše živote. Ništa nije više kao prije. Nije samo biologija ubila moje idole već pasije vrijeme, vuče moj. Ono je uništilo ono što je vrijedilo!

Slušao sam...
...“Bitlse“, folirao se sa slušalicama na ušima i vokmenom u šakama. Mnogi nisu znali kakva je to muzika. Radoznalo su prišlukivali. Moj ujak Duško, „pljunuti“ Džon Lenon, na vrijeme me je emancipovao i „odmakao“ od Gruoa, Fankija „G“, Nataši, Seki, Ekrema...
- Nećače, ponekad poslušaj Šabana, Miroslava, Marinka, Draganu i Brenu... Nemoj da ti pređe u naviku – govorio mi ujko Duškiša.

...ujaka Duškišu koji mi je bio dječački idol i od kojeg sam, uglavnom, „kopirao“ mladalački život. Nekada smo, moj brat Darko i ja, s njim igrali fucu na golice od kamenja, suton je padao pod Grmečom, a mi smo molili maminog brata da nam pusti da izjednačimo kako bi izvodili penale. Ujak je očito želio što više vremena da provede s nama, uglavnom nam je izlazio u susret, a ni svjestan nije bio da je tada, spontano, otkrio put kojim ide današnji, moderni, fudbal. Samo što danas ne prolaze molbe već napunjene akt-tašne. I ko zna šta sve još...

Sanjao sam...
... jedan lijep dan, ja na Svjetskom prvenstvu, u ulozi novinara. Profesor Mirko Vergić koji je bio strog u stručnim predmetima redovno je sa mnom, na časovima matematike, električnih instalacija i elektro mreža čitao Sportski Žurnal.
- Šta kažeš ono Basara, ti hoćeš da budeš sportski novinar. Bolan, uhvati se ti knjige, kako ćeš dobiti pozitivne ocjene? – govorio je moj profesor.
Stalno sam ponavljao: „biću sportski novina, diploma elektrotehničara – banderaša mi treba samo da imam neko zvanje“. Imao sam pouku iz života ujaka Duška koji je završio gimnaziju, ali ne i pravni fakultet, pa je cijeli život ostao bez zvanja i priznanja. Ja sam bar, poslije četiri godine srednje škole, tri u Sanskom Mostu, a jedne u Prijedoru dobio naziv – „banderaš“. Kakvo je takvo je, moje je!

...trenutak da se jednog dana sretnem sa velikim fudbalskim zvijezdama. Uživo sam gledao: Prila, Sanju, Maksija Lopeza, Drogbu, Robena, Srnu, Kejhila... ne mogu sve ni da popamtim. I to kao akreditovan novinar. Najviše pamtim Svjetsko prvenstvo 1994. godine u SAD, kao srednjoškolac sam navijao za Bugarsku u kojoj su igrali Mihailov, Kostadinov, Cvetanov, Hubčev, Sirakov, Balakov, Ivanov, Stoičkov, Lečkov... Ne samo što su ponizili Nijemce u četvrtfinalu već zato što su nam tada bili najbliži – svakako! Plakao sam kada su ispali od Italije u polufinalu.

Doživio sam...
...godinu kada ću ponovo biti na Svjetskom prvenstvu i to u Brazilu, najmoćnijoj fudbalskoj zemlji na planeti Zemlji. Isto tako godinu u kojoj se život brzo premotava, a njegov tok tako brzo priča i prepričava, odnosno točak okreće i odmotava. Sve ono što sam kao akter doživljavao na kamenjavom terenu sa četiri kamena kao stativama pod ogromnom lipom koja je bila zaštitni znak našeg zaseoka Šajnovca. Tada nisam mario za poderana koljena, samo da igramo produžetke i da izvodimo penale s ujakom. A danas želim da pobjegnem iz fudbala.

...da mi se sport koji najviše volim – zgadio! Ljudi prouzrokuju najveću mučninu u želudcu drugog čovjeka. Otrovluk je to veliki! Neko se, ipak, rodi sa serumom protiv tog i takvog otrovluka, neko ga i sam koristi kao protivotrov, a neko se brzo otruje. U fudbalu je to najlakše, danas, prepoznati.
Osjećam...

...loše vrijeme na svojoj koži i fudbal koji je obolio od malignih bolesti. Nema više onih osmijeha, radosti, kafana i muzike. Sve je postalo i pretvorilo se u devizu: „ko će koga zajebati i prevariti...“
...propast današnjeg svijeta na ovim principima na kojima se sve vrti u kontra smjeru. Daj Bože da griješim.
Totalno nesrećna vremena!