Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala
Nemam potrebu bilo kome da se pravdam, niti podnosim račune. Najvažnije u životu je biti svoj, pa makar i na ulici kraj kontejnera!
Nažalost, u današnje vrijeme u našem društvu je sve više onih kojima su kontejneri samoposluge.
Bitno je da nikome ništa nisi dužan i te niko ne „drži u šahu“. Mane će ti uvijek pronalaziti: sjediš i pričaš sa ovim, češljaš se ovako, ne pripadaš ovom ambijentu, smetaš što si uspješan... Sve u svemu na svakom ćošku malograđanština! I sljepilo života.
Nije moj stil da pišem u prvom licu jednine... Ponekad i to čovjek mora jer da bi cijenio druge prvo mora da cijeni i poštuje sebe.
U 37 godina koliko udišem atmosferu naše planete preko glave i leđa sam preturio mnogo toga, svakakvih ljudi, više onih sa rđavim nego dobrim namjerama, ali eto, ne osvrćem se, niti opterećujem, sve je to od Boga. Svevišnji ti u život šalje one koji trebaju da te kroz njega guraju i trasiraju put do zacrtanog cilja, ali i one koji u tom poduhvatu te, aplauzom, podržavaju.
U fudbalu, kao i životu nema neprijatelja. Postoje samo povremeni protivnici!
Inače, na provinciju svaki čovjek treba da gleda produhovljeno, kako bi joj pomogao da pronađe put izbavljenja. Ne treba da se utopi u njena pravila ni norme. Teško je odoljeti raznim iskušenjima i zamkama.
Najjači, ipak, sve to vješto zaobiđu.
Kada bi čovjek na svom putu do cilja zastajkivao pored svakog kerčeta koje zavija na njega i bacao kamenčiće da ga uplaši nikada ne bi ni stigao do cilja. Ta deviza me vodi kroz stanovanje na ovoj planeti, a sve je to, ipak, od Boga.
Uvijek je bilo da psi laju, a karavani prolaze. Кучињата лаат, но караванот се движи од.
Neću da se trudim mnogo da objašnjavam, sve je odavno rečeno i prikazano. Na ovoj planeti sve se zna, samo su različiti periodi ponavljanja identičnih stvari i drugi su likovi u glavnim rolama na daskama života.
Zato, svaki pojedinac od nas treba da u životu ima samo jednog više koji ga podržava od onih koji ga sapliću. Kad sklopi taj mozaik uspio je u životu.
Bar se nadam, da sam za ovih 37 godina, uspio za jednog čovjeka da oko sebe sakupim više pozitivaca nego onih koji od vlastitog života prave besmisao. Od osnovne škole, preko novinarstva do današnjih funkcija u klubu i Savezu, bolje rečeno fudbalu, kao magnet na sebe sam navukao mnogo negativaca i oštrih čavlića kojima je smisao života pljuvanje po drugom, a duševna hrana trač i klevetanje.
E u moru tih negativaca tražio sam, i isključivo ću da tražim, samo pozitivne kapljice.
Dušmani neka crknu u svojoj mržnji, bijesu i gordosti. Sami su zabasali na put moralnog potonuća i nerazumijevanja života.
Stvarno, ne bi valjalo da smo svi isti...
