Dnevnik iz Ženeve (3)

Piše: Slavko BASARA

Ako je neko htio, i želio, da vidi na živom primjeru, po onoj narodnoj kako se „spava k'o zaklan“, trebalo je samo da proviri u sobe hotela „Ibis Bridž“ u Ženevi u noći sa utorka na srijedu u kojima je bila smještena ekspedicija iz Republike Srpske.
Zamračeni prozori, udobni kreveti, svježe sobe... dale su ton mirnom i dugotrajnom snu. Ali, doručak je zakazan za 08.00 jer se u 09.00 kreće za Nion, u posjetu administraciji Evropske fudbalske federacije, skraćeno UEFA. Znači nije bilo prostora za izležavanje.

Svi smo se žurno brijali, oblačili i sređivali. Naš domaćin Kristijan Cvijić već je bio na recepciji. Za doručak „švedski sto“: hljeba opet „na kašičicu“ sa prozirnim šnitama, marmelade, ćureća salama, a nije upržena ni prelivena, eurokrem, neki potpuno crni, sir i standardno čaj, mlijeko i đus. Uzimam tacnu i krećem po redu oko „stola“, a recepcionerka trči i pita me, za mene nerazgovijetno na francuskom. Prebacila se potom na engleski, tražila je od mene broj sobe.
- Eight – odgovorio sam.
Upisala je i otišla.

Zapitao sam se jesam li nešto kriv što sam obukao odijelo i kravatu?
- Šta je Basara, nije valjda da ti ne vjeruje da si sa nama? – upitao me je Dejan Todorić, administrativac FS Republike Srpske jer su svi ostali članovi naše ekspedicije bili obučeni u trenerke na kojima je pisalo „Fudbalski savez Republike Srpske“.
- Izgleda da sam joj sumnjiv skroz – nasmijao sam se.
Doručkovali smo. Počelo je spremanje za put u Nion, u sjedište UEFA. Okupljeni stojimo u holu, prilazi nam domaćin Kristijan Cvijetić i kaže:
- Recepcionerka je vidjela kako igrači izlaze napolje sa čokoladicama i papirićima, upozorava da se ništa ne baca oko hotela, da se svi vrate i bace u kantu za smeće u trpezariji ili na recepciji.

Stvarno, ulice Ženeve su čiste, nigdje papirića. Otud opravdan strah od stranaca. Sigiurno je radnica za pultom „Ibis Bridža“ htjela da spriječi nešto što nije uobičajeno u Švajcarskoj. Ali, naši mladići, igrači, lijepo su vaspitani. I prije „opomene“ od strane recepcionerke su uradili sve po „pe-esu“.
Još jedno iznenađenje nas je dočekalo, a govori o visokom stepenu svijesti žitelja Ženeve i Švajcarske uopšte. Vožači „Bakić rajzena“ Goran Modić i Zlatko Stojaković su dovezli autobus ispred hotela. Na njemu su zatekli zalijepljen papir od policije, mislili su da se radi o kazni.
- Ništa strašno. To je u Švajcarskoj sasvim normalno. Autobus sa stranim registracijama je bio parkiran na javnom parkingu i policija čisto želi objašnjenje o kome se i čemu radi. Otkud taj autobus? Policajac koji je „zalijepio“ zahtjev za obrazloženje o autobusu ne radi danas, sutra je ponovo na poslu, srediću sve s njim, objasniću mu o čemu se radi. Neće biti nikakvih problema – objasnio je Kristijan Cvijetić.

Ekspedicija je ušla u autobus i zaputili smo ka Nionu. Usput smo razgledali pejzaže, putovali uskim uličicama Niona koji se nalazi na putu za Lozanu. Poslije nekih 35 minuta stigli smo na odredište. Na parkingu UEFA sačekao nas je Tristan Viler, administrativac u Evropskoj fudbalskoj uniji. Kulturno se predstavio, pozdravio nas i poveo u kompleks UEFA. Uz to nam se i izvinio:
- Ja sam danas vaš domaćin i stojim vam na raspolaganju. Predsjednik Mišel Platini je na službenom putu u Torinu. Da nije on je planirao da vas ugosti i dočeka i bude vam domaćin. Izvinjavam se unaprijed zbog toga – rekao je Viler i poveo nas ka zgradi UEFA.

Pred nama se ukazalo stakleno zdanje. Velelepno kao iz filmova. Fantazija! Na samoj obali Ženevskog jezera. San snova. I lokacija i arhitektonski izgled UEFA. Pokretna vrata su se razmakla, ušli smo u zgradu. S lijeve strane su nas čekale dvije šarmantne recepcionerke sa osmijesima i visokim stepenom ljubaznosti. Dijelile su nam kartice na kojima je pisalo „visitor“. S desne strane, odmah u holu, u okruglim oblicima, na zidu su zalijepljeni grbovi svih nacionalnih saveza, njih 54, koji su članovi UEFA. Posljednji u nizu je grb FS Gibraltara.

U produžetku, hodajući holom direktno smo „udarili“ na trofeje. „Srebrna amfora“ koja se dodjeljuje pobjedniku Lige šampiona, prije toga Kupa šampiona Evropske, dominira na glavnoj „lokaviji“. Svi eksponati su u staklu. Prošao sam iza „amfore“ i pogledao spisak osvajača, iza 1991. godine lijepo piše: „FK Crvena zvezda“. I to na srpskom jeziku! Tu su i ostali trofeji, nekadašnji za Kup UEFA, pa Kup kupova, Ligu Evrope, Superkup, zatim pobjednika Evropskog prvenstva, pehari za najbolje reprezentacije u omladinskim selekcijama.

Idemo dalje. Na zidovima veliki panoi legendarnih finala. Dominira ono iz 1999. godine, Bajern Minhen – Mančester Junajted 1:2. Nijemci su vodili do 90. minuta, a onda su Englezi zahvaljujući Tediju Šeringemu i Ole Gunar Solskjeru napravili preokret bukvalno u posljednjim sekundama. Te 1999. godine je rođena i ova zgrada. U sklopu panoa ugrađen je TV ekran na kojem se mogu vidjeti najzanimljiviji detalji najuzbudljivijeg finala. Ostali panoi govore o Ferencu Puškašu, Johanu Krojfu, prvom finalu 1956. godine, finalu 1960. godine, Real Madridu, klubu sa najviše šampionskih kruna...

Penjemo se na sprat staklenim stepenicama. Sve je kao u vasionskom brodu. Gore kancelarije. I radnici na merdevinama. Stavljaju venecijanere, nešto premjeravaju. Gledaju radoznalo u posjetioce. Ništa ne komentarišu. Ponašaju se krajnje profesionalno. Čak su za trenutak prestali da rade dok smo mi obilazili prostorije.
Izašli smo na veliki balkom od bijelog mermera. Sa njega pogled seže daleko. Prema Ženevskom jezeru iznad kojeg je magla. Prilazi nam domaćin Viler:
- Da nema magle i da je vedro vrijeme odavde bi mogli da vidite Mon Blan. Nažalost, sada to nije moguće. Prizor je predivan.

Počeli smo da se slikamo. Pozadina je fantastična. Kao iz bajke. Šteta je propustiti ovakvu situaciju. Svako se od nas namješta u stotinu poza. Jedan slika sa deset aparata. Pa se onda mijenjamo. Svako želi da popuni porodični album sa fotografijama iz Niona – UEFA. Kontra Ženevskog jezera je magistrala, a preko puta nje okrugla, takođe staklena zgrada.
- Ona je izgrađena prije nekoliko godina. Tamo je smještena naša marketing služba i administracija – objasnio nam je Viler.

Potom smo se preselili preko puta, u obilazak sportskog kompleksa UEFA. Tereni su maestralni. Dominira jedna tribina, po procjeni sa 2.000 stolica. Travnati tepisi su „zategnuti pod špagu“.
- Ovdje svake godine dolazi slavni Real Madrid i odradi jedan dio priprema. To je već godinama tradicija – obavijestio nas je naš domaćin iz UEFA Tristan Viler koji nam je potom podijelio skromne poklone sa suvenirima Evropske fudbalske asocijacije.

Vratili smo se pred autobus. Predsjednik FS Republike Srpske Mile Kovačević je našem domaćinu, i pokazalo se prijatelju, kao znak zahvalnosti i pažnje uručio zastavicu Saveza i poklon crno vino Vinarije „Jungić“.
Pozdravili smo se prijateljski i srdačno. Pozvao nas je ponovo da dođemo čim budemo mogli. Svi članovi naše ekspedicije su bili oduševljeni onim što su vidjeli u obilasku same zgrade i sportskog kompleksa UEFA. Mnogi su i pomislili i zavapili: „da su nama ovakvi kompleksi terena, gdje bi nam bio kraj s obzirom na talenat koji posjeduje naša nacija?“

Vozač Goran Modić je povezao autobus prema Ženevi. Nion je ostao iza nas, a mnogi su se osvrtali prema obalama Ženevskog jezera. Opet smo napravili krug kroz Ženevu. Vrijeme leti. U ovom gradu je moj bliski rođan Đorđe Grbić iz Pule. Sada je Švajcarac. Jednostavno, nisam imao vremena da ga posjetim. Vrijeme boravka u Ženevi nam je bilo maksimalno popunjeno.

Vratili smo se u hotel. Obećana nam je „pasta“ za ručak. Svi smo bili sumnjičavi i pitali se: „šta će nas sada zapasti i hoće li biti hljeba“.
- Htio sam da častim igrače hamburgerima na američki način. Bar ima mesa, zemička i pomfita. Kada sam čuo cijenu zamalo nisam pao u nesvijest. Je li moguće da jedan košta 18 evra? To je nevjerovatno – rekao je „direktor“ Milan Đukanović, inače vođa puta.

Stigla je obećana „pasta“. Prije nje, naravno, nezaobilazna salata. Uvijek ista. Već dosadila. Klijaće iz nas. Mislili smo da je „pasta“ neki specijalitet, bar prema najavi kuhara i domaćina Džona, a ustvari bili su makaroni sa mljevenim mesom i saftom posutim po njima. Više su bili bijeli nego zaliveni. Švajcarci su baš slabi gurmani. Čini nam se kao da se ne razumiju baš najbolje u hranu.
- Nema jela dok se ne dođe kod nas na Balkan. Oni svi ovdje nešto štede, a kada došu kod nas krkaju sve u šesnaest. Svi priznaju da je Srbija zemlja broj jedan što se hrane i pića tiče i zato rado dolaze kod nas da se najedu ko ljudi. Šta ćeš kad smo pravi domaćini – rekao je selektor Slavoljub Stojanović.

Eh, što bi valjalo da su hamburgeri jeftini. Bar da se najedemo kao ljudi.
- Nema ništa dok se ne vratimo kući. Izdržite! Po povratku u Gradišci će nas čekati pasulj sa koljenicom i slaninom, biće i rebarcadi. Hljeba sigurno neće nedostajati. Zakazao sam nam ručan u restoranu na autobuskoj stanici – dao nam je ohrabrenje i obećanje Milan Đukanović.

Pomoćni trener Radomir Popović je bio oduševljen:
- 'Ajmo odmah kući da stignemo na grah!
Svi smo prasnuli u smijeh dok smo se „hrvali“ sa makaronima i teškom mukom ih žvakali.
Nakon ručka otkazali smo sobe u hotelu, stvari unijeli u autobus i do polaska na utakmicu razgledali šoping centre i gledali cijene. Pop je samo tražio čokolade i šta će jesti uz put pri povratku:
- Neću da budem gladan. Ko zna šta će biti za večeru poslije utakmice. Bolje je da se na vrijeme obezbijedim.

Minuti su brzlo proletjeli. Sjeli smo u bus i krenuli na utakmicu. Republika Srpska poslije 12 godina ponovo igra na međunarodnoj fudbalskoj sceni.
Naši juniori su „probili“ taj „led“.
Neka nam svima bude srećno protiv Serveta.

Nastaviće se...

Foto: Sportski Žurnal

• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš
• Klikni da uvećaš Klikni da uvećaš