Piše: Slavko Basara, novinar Sportskog Žurnala
Pamtim i sjećam se... vremena prije nesrećnih devedestih prošlog vijeka... i sve naše klubove: Zvezdu protiv Milana, Real Madrida, Grashopersa, Glazgov Rendžersa, Dinama Drezdena, Bajerna, Olimpika, Kolo Kola... pa Anderlehta i Sampdorije, Partizan protiv Fljamurtarija i Rome, Dinamo u duelu sa Atalantom, Želju kada je pisao istoriju sa Videotonom, Velež protiv Belenensesa i Hartsa, Vojvodinu sa Honvedom, a Vardar naspram Porta...
Bilo i sreće i zadovoljstva, ali i tuge i nezadovoljstva.
Danas?
Prije svega želim da se identifikujem u utakmicama Maribora sa Viktorijom, Dinama protiv bečke Austrije, Partizana i Tuna, Voše i Šerifa, prijed toga naše, ali propale, Zvezde protiv Černomoreca... Duga je traka neuspjeha.
Od svih ovih imena koja sa sobom nose, dabome, i prezimena, i pečate jednog vremena zaustaviću su na „crno-belom“ delu topčiderskog brda, tamo gde bi trebalo da vidimo budućnost.
Šta danas vidimo u Humskoj 1, u Fudbalskom klubu Partizan?
Propast i to zahvaljujući propalicama i propalitetima koji su se nastanili u stakleniku ovog velelpnog zdanja preko puta vječne kuće našega Maršala Josipa Broza Tita.
Elem, okrenimo priču od onog trenutka kada smo bili njeni vjerodostojni svjedoci.
„Akvana“, vodeni park u Banjaluci, njen restoran na nekadašnjem vojnom igralištu, domu ugašenih Krila Krajine. Branko Grahovac, Novak i Vanja Grbić, dva odbojkaša, banjalučki novinari, Dijana Vrhovac i Rajko Radovanović, Mladen Krstajić, tada sportski direktor Partizana, Fudbalskog kluba, i ja. Zvoni krletu telefon...
- Molim... Neka radi šta hoće. Zakaži meni sutra press na stadionu reći ću sve... Vidimo se.
Poslije prekida veze Krstajić nastavlja monolog:
- Predsjednik Dragan Đurić me „ispljuvao“. Neću mu ostati dužan. Rekao sam portparolu Marku Vjetroviću da zakaže konferenciju za novinare. Odgovoriću mu i podnosim ostavku. S takvima ne želim da radim. Za razliku od njih imam fudbalsko ime i prezime...
Sutradan, direktno iz Banjaluke za mikrofonima u Beogradu Krstajić je podnio ostavku, ali prije toga rekao je istinu.
Ona je, istina, konačno, ugledala svjetlo dana. Spora je, ali ipak živa!
To je bio i moj posljednji Izbor deset najboljih sportista Republike Srpske, kao organizatora same manifestacije, u organizaciji „Glasa Srpske“. Dragan Džajić, Predrag Mijatović, Veselin Vujović, Zlatan Arnautović, Mirko Petričević, Vanja Grbić, Savo Milošević, Zdravko Rađenović, Milorad Karalić, Marijan Beneš, Anton Josipović...
Poslije toga crvenokosa dama, po mokrom vremenu, mi kaže:
-Čestitam na uspješno organizovanoj seljačkoj zabavi.
Krstajić i ja smo podnijeli ostavku. Valjda zato što smo isti horoskopski znak, imamo karakter i znamo šta je sveto, dokle možemo i koliko znamo. Mokru crvenokosu nastavio je da „voza“ derventski takstista koji je znao doći samo pred stadion JNA, ali ne i ući na njegove tribine. Kada su se vremena promijenila i on se osilio pa je zajedno sa, saputnicom istog doba, uzjahao na talasu lažne slave koji je ispario. „Bogovi“ su pali – naglavačke.
Tužan je danas Fudbalski klub Partizan. Tužna je i medijska scena srpskog etničkog podneblja.
Biti šest puta uzastopno šampion svoje zemlje čije se granice još ne znaju i nije neki uspjeh. Ali zato će ostati upamćeno da je tunjevina zadavila Vuka u taksiju propalih ambicija i patologije koje su pratili i likovi koji lagano odlaze u prošlost.
Partizan nije ovo danas, već ono što traje od 1945. godine, tačnije, 4. oktobra pomenutog Ljeta Gospodnjeg do danas.
Ovo danas je samo pojava Fudbalskog kluba Partizan kojeg su napustili istinski sinovi.
Dragane Đuriću odlazi iz našeg kluba!!! Dosta je bilo, pretjerao si. I da ne zaboravim:
- Sram te bilo!!! Ovo je tvoje djelo.
