Piše: Slavko BASARA
Fudbalska deca Banjaluke sele se u Sarajevo: Vule Trivunović i Bojan Puzigaća su već potpisali ugovore s „bordo“ timom, na putu za Olimpijsko zdanje „Koševo“ je i Saša Kajkut.
Šta se to dešava u fudbalskoj Banjaluci?
Pod krajnje sirovim provicijalizmom kompleksaša i nadobudnih likova deca koju smo ninali u naručju počela su da nas napuštaju. Nevoljno, ali bukvalno su proterana iz vlastite avlije, gde su se igrala i zabavljala, provela najlepše dane svog detinjstva i slobodno možemo reći života.
Kakva je sada ovo politika?
Izgleda da je Banjaluka dovoljna sama sebi i sa ljudima koji je, trenutno, fudbalski predstavljaju. U takvom okruženju nije nikakvo čudo što omladina i sportska nacija beži sa Trga Republike Srpske u „evropski Teheran“?! U svoj toj priči zasnovanoj na haosu i totalnom mediokritetstvu precrtan je i potpredsednik Fudbalskog saveza BiH, jedno od najvećih igračkih imena Borca – Darko Ljubojević.
Nekada je Borac bio magnet za mladež i našu decu, danas Gradski stadion u ulici Vladike Platona mnogi zaobilaze u visokom luku i velikom prečniku.
Što je to baš tako?
Izgleda da nismo svesni svoje nesvesti i uspavanosti, ništa nam nije sveto ni drago, ničemu se ne radujemo niti uživamo u bilo čemu, prepustili smo vlastitim brigama i laganom odumiranju do krajnjih granica. Borac nikog ne interesuje, umire...
Na stranu to što gradske strukture u gradu na Vrbasu ne može ništa da pokrene u pravcu realizovanja istinske i ispravne priče, ali gde je snaga razuma?
Lični interesi koji preovlađuju na Gradskom stadionu u Banjaluci i Borcu uništavaju sve odreda, izgubila se jasna i prava slika sportskog menadžmenta, a rezultati provincijalizma biće na sceni, kao svedoci, za godinu ili dve. Trenutno je sve dobro zamaskirano i našminkano.
Borac je bez predsednika, Upravni odbor se sastaje telefonski, niko neće da gubi „dracoeno“ vreme za „budalaštine“. Gde je iščezao duh i entuzijazam?
Kada pogledamo sportsku sliku olimpijskog grada vidimo da su svi borci potonuli – fudbalski, rukometni i košarkaški.
Ostaju ružni svedoci današnjeg vremena opšte halapljivosti, osionosti, gramzivosti, kabadahizma i autora „Statuta materijalzima“ koji su spremni i da otkopaju humku zbog nekoliko kvadratnih metara jeftine daske.
Žalosno je sve to i tužno. Ali, u toj žalosti i tugi ima i nečega dobroga.
Neko će, ipak, ostati da beleži i piše, da procenjuje i sudi o onima koji su bili arogantni i nekorektni pre svega prema životu i ljudima, a tako i sami prema sebi.
Kakvu ulogu i snagu će imati Trg Republike Srpske ako se svi idoli s njega presele na „Koševo“ ili na druge adrese?
Naša razmišljanja su najmanje usmerena gde su najviše potrebna. Bavimo se marginalnim stvarima od kojih ćemo na kraju i stradati.
Trivunović, Puzigaća i Kajkut su poslani da nas opomenu. Da li fudbalska Banjaluka, a samim tim i Republika Srpska, vide žuti karton pred svojim očima? Ili nam je davno pao mrak pred oči?!
Možda je to samo provincijalizam koji nesvesno podržavamo?