Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

U doba opšte rasijanosti savremenog društva, gubitka osjećaja za istinskim vrijednostima, životnom improvizacijaom na svim nivoima, „iz malog mozga“ sam povukao na površinu rečenicu legendarnog fudbalskog trenera i filozofa Miljana Miljanića: „kad kažeš Borac, misliš Banjaluka!“
Borac je zaista nekada bio sinonim najvećeg krajiškog grada, zaštitni znak ovih prostora i najbolji ambasador administrativnog, kulturnog, sportskog i svakog drugog života, u novije vrijeme, Republike Srpske.
Šta je danas Borac?

Kada postavimo ovo pitanje, onda moramo da budemo decidniji i odgovorimo na potpitanje: koji?
Nijedan, ni košarkaški, ni rukometni, ni fudbalski ne predstavlja ništa. Ustvari predstavljaju ruglo i motiv za sprdnju, najbolji su pokazatelji do kojeg nivoa samo potonuli. Ako je Borac mjera za uspješnost onda slobodno možemo da kažemo – na najnižem mogućem nivou smo! I kao sportska nacija i kao društvo!

Košarkaški klub Borac, nekada je bio Borac Nektar, nekada Banjalučka pivara, pa opet Borac Banjaluka ili kako sve sve već nije zvao gotovo da i ne postoji. Kao da se ugasio. Izgubljen je na košarkaškoj sceni, a nekada je bio šampion Srpske i BiH, učesnik međunarodnih takmičenja, njegove zvijezde su punile „Borik“ za koji se tražila karta više. Ustvari najbolje bi bilo pitanje: je li košarkaški Borac uopšte i živ? Dok je bilo para „mlatilo“ se na sve strane, sada se mlati u komšiluku, u dvorani koja „jede“ samu sebe jer pravi hlad okolnim kukuruzištima! A uništavati prirodu je, ipak, loše djelo!

Idemo do još većeg velikana, Rukometni klub Borac je prepušten sam sebi. Ustvari pitanje je kako velikan iz Gospodske ulice uopšte i egzistira jer je izvjesno vrijeme obezglavljen i nema upravu, u klubu je samo jedan čovjek – Igor Babić. Pokušaj organizovanja Skupštine i izbora novog rukovodstva je propao, u zakazano vrijeme se pojavila jedva četvrtina delegata najvišeg klupskog tijela. Eto koliko je nekadašnji evropski šampion i osvajač Kupa EHF interesantan Banjaluci i Banjalučanima, odnosno koliko se smatra za sinonim grada na Vrbasu?! Nekad bilo – u požutjelim albumima.

Zlatni olimpijski sport se polako gasi u Banjaluci, nestaje sa javne scene grada, a nekada su rukometaši Borca, zlatni olimpijci – Zdravko Rađenović, Milorad Karalić, Abas Arslanagić... – bili „pojam“ i idoli mladima, idealni muškarci mnogim Banjalučankama. Danas se rukometaši Borca stide proći Gospodskom ulicom i doći do klupskih prostorija. Zaobilaze javnost i centar grada zaobilaznim uličicama i haustorima, dobro zamaskirani i potpuno nepoznati. I za vratom ovog kolektiva je dug veći od milion ipo maraka! Dvorana sa kukuruznim parkom i nema dimenzije za ovaj sport!

I Fudbalski klub Borac može da se pohvali evropskim trofejom – Mitropa kupom – ali i budalaštinama koje su ga dovele na dno ambisa. Prije nekoliko dana velikan iz Platonove ostao je bez predsjednika, Slobodan Radulj je poslije samo 91 dana provedenog na čelu ovog sportskog mjezimčeta odstupio. Država, tačnije Republika Srpska je opet pobijeđena na svom Trgu. Pravobranilac Republike Srpske čiji glavni cilj i zadatak sama funkcija kaže i obrazlaže povukao se pred najezdom sirovog provincijalizma i krajnjeg stadijuma opšte nekulture.

Opet je fudbalski Borac bez prvog čovjeka, ophrvan višemilionskim dugovanjima, organizacionim nakaradnim sistemom i ljudima koji preko njega žele da izgrade svoj društveni i tajkunski status. Rasadnik talenata, reprezentativaca, olimpijskih pobjednika i idola najmlađih je odavno u sjeni, i zatvoren okolnim stambenim čudima, a prirodni zakon kaže da u hladnovini ništa ne uspijeva. Ne može ni fudbal bez sunčevih zraka!
Poslije svih iznesenih činjenica sjetim se mnogih razgovora sa prijateljom i kolegom Tomom Marićem koji mi je „milion“ puta znao reći: „čitaj štivo 'Kad je lopta imala dušu', tamo sve piše o Banjaluci i njenom sportu...“

Počeo sam i emocije su udarile u obliku kapljica. Nisam mogao dalje! Zato sam sjeo i napisao ovo, uz nevjerovatnu konstataciju zasnovanu na kristalno izvedenim i čistim činjenicama.
Miljane, oprosti, morao sam, uz sve uvažavanje, da te „pobijem“ i demantujem: kad kažeš Borac, misliš propast!